Pregled posta

dubokoumnost Dostojevskog

čitajući Braću Karamazov od Dostojevskog, ostao sam zapanjen dubokim mislima, jasnim pogledom, nepokolebljivošću i ogromnom sigurnošću u ono što govori.

Svaka napisana misao je "ispraćena" do svog zaključka, svaki korak promatran sa više strana i jednostavno zadivljuje svojim razmišljanjem...
evo malo dulji tekst koji mi se toliko urezao u pamćenja da sam ga pretipkao da ga imam za stalno.
Nadam se da ćete uživati u tekstu i razumjeti njegove dubine i iskrenost misli.

Žena dolazi do "Stareca" (mudrog čovjeka, koji je na glasu svetosti) i priča s njime o svome problemu – nevjeri u Boga.

"...slušajte onda sve ono zbog čega toliko patim, i to već jako, jako dugo! Ja vam patim, oprostite, ja patim... - Obuzeta nekakvim vatrenim i plahovitim zanosom, sklopi pred njim ruke.
Od čega zapravo?
Ja vam patim... zato što ne vjerujem.
Ne vjerujete u Boga?
Ma ne, ne, ne usuđujem se to ni pomisliti, ali budući da je život takva zagonetka! I nitko,
ama baš nitko da je odgonetne! Čujte, vi ste iscjelitelj, vi poznajete dušu čovjekovu; ja se, naravno, ne usuđujem očekivati da mi ovo potpuno vjerujete, ali vas uvjeravam najsvečanije što mogu da sad ovo ne govorim iz lakoumnosti, da me ta misao o zagrobnom životu uzbuđuje i boli, da se užasavam i grozim... A ne znam komu da se obratim, nisam se nikad usuđivala... Evo, sad sam se tek odvažila da se vama obratim... O, Bože, što ćete sada vi misliti o meni!
I ona pljesne rukama.
Ne brinite se vi zbog toga što ja mislim – odgovori joj Starec.
Ja čvrsto vjerujem u iskrenost vaše tuge.
O, kako sam vam zahvalna! Evo vidite: zatvaram oči i mislim: Otkud to kad svi vjeruju?
Sad nas sve uvjeravaju da je to iz straha od užasnih pojava, i da svega toga nema. Pa dobro, mislim, i ja sam sav svoj život vjerovala – a kad umrem, odjednom nema ničega, i samo će "korov izrasti na grobu", kao što sam pročitala u jednog pisca. Pa to je užasno! Kako, kako da povratim vjeru? Uostalom, vjerovala sam dok sam bila malo dijete, onako mehanički, ne misleći ni na što... A kako, kako se to može dokazati, evo, došla sam da padnem ničice pred vama i da vas to zamolim. Jer, ako i ovu priliku propustim, nitko mi više do kraja života neće odgovoriti na ovo pitanje. Kako se može dokazati, kako se može uvjeriti? O, jadna ja! Stojim i svud oko sebe vidim da je svima svejedno, gotovo svima, nikog za to nije briga, a ja sama to ne mogu više podnijeti. To je ubitačno, ubitačno!
Dakako da je ubitačno. Ali tu se ništa ne može dokazati, jedino se čovjek može uvjeriti.
Kako? Čime?
Iskustvom djelatne ljubavi. Potrudite se voljeti svoje bližnje djelatno i ustrajno! Prema tome
koliko budete uspijevali u ljubavi, toliko ćete se uvjeravati i u opstojnost Božju, i u besmrtnost svoje duše. Ako se dovinete do potpunog samoprijegora u ljubavi, onda ćete svakako povjerovati u Boga i nikakva vam sumnja neće moći prodrijeti u dušu. To je provjereno, to je sigurno.
- Djelatnom ljubavi? Evo opet jednog pitanja, i to kakvog pitanja, kakvog pitanja! Evo vidite: ja toliko volim čovječanstvo da katkad poželim, vjerujte mi, ostaviti sve, sve što imam Lizi (kćerka) i otići u sestre milosrdnice. Zatvaram oči, mislim i snatrim, i u tim trenucima osjećam u sebi neodoljivu snagu. Nikakve rane, nikakvi gnojni čirevi ne bi me mogli odvratiti. Previjala bih i ispirala sve svojim rukama, dvorila bih te patnike, spremna bih bila ljubiti im rane...
Već je i to dobro i mnogo što snatrite o tome, a ne o nečemu drugome. Ne bih se začudio da tu i tamo stvarno i učinite koje dobro djelo.
Jest, ali da li bih mogla dugo tako živjeti? - vatreno i gotovo izbezumljeno odgovori dama. - To je ono najvažnije pitanje! To je i ono najmučnije od svih pitanja. Zažmirim tako i pitam samu sebe: bi li izdržala na tom putu? A ako ti bolesnik komu ispireš rane ne uzvrati odmah zahvalnošću, nego te, naprotiv, počne mučiti svojim hirovima ne cijeneći i ne zapažajući tvoje čovjekoljubive usluge, počne se izderavati na tebe i grubo zahtjevati, dapače, tužiti se tamo nekoj vlasti (što često čine oni koji mnogo pate) – što ćeš tada? Hoće li se tvoja ljubav održati ili neće? I eto, zamislite, već sam, na svoj užas, došla do zaključka: ako postoji nešto što bi moglo umah ohladiti moju "djelatnu " ljubav spram čovječanstva, onda bi to jedino mogla biti nezahvalnost. Jednom rječju, ja sam radnica koja radi za plaću, smjesta tražim plaću, to jest pohvalu i plaću, ljubav za ljubav. Inače nisam kadra nikoga voljeti!
Damu je spopao napadaj posve iskrenog bičevanja same sebe, a kad je dovršila, pogledala je Stareca izazovno i odrješito.
To je vaše navlas isto ono što mi je govorio, prilično davno, uostalom, jedan liječnik – pripomene Starec. - Bio je to već postariji čovjek i svakako mudra glava. Govorio je isto tako otvoreno kao i vi, iako u šali, ali u gorkoj šali. "ja", veli, "volim čovječanstvo, ali se čudim sam sebi: što više općenito volim čovječanstvo, to manje volim ljude, to jest svakog za sebe, kao pojedince. U mašti sam se često" veli, "zanosio strastvenim mislima da služim čovječanstvu, i možda bih doista pristao da me raspnu za ljude kad bi se to odjednom zatražilo od mene, a kad tamo, ne mogu ni dva dana ni s kim proboraviti u istoj sobi, to znam iz iskustva. Čim je netko blizu mene, samom mi svojom prisutnošću guši taštinu i ograničava slobodu. U dvadeset i četiri sata može mi i najbolji čovjek omrznuti: jedan zato što dugo jede za ručkom, drugi zato što je prehlađen pa se neprestance useknjuje. "Ja", velim, "postajem ljudima neprijatelj čim me tko dotakne. Zbog toga se uvijek i događalo: što sam više mrzio pojedince, to sam vatrenije ljubio čovječanstvo".
-Ali što da se radi? Što da se u takvu slučaju radi? Zar da čovjek zapadne u očaj?
Ne, dovoljno je i to što vas muči. Učinite što možete, i to će vam se upisati u dobro. Vi ste već mnogo učinili jer ste uspjeli tako duboko i iskreno upoznati samu sebe! A ako ste i sa mnom ovaj put razgovarali ovako iskreno samo zato da bih vas ja pohvalio za vašu istinoljubivost kao što sam vas i pohvalio, onda dakako da nećete daleko dogurati u djelatnoj ljubavi; sve će i dalje ostati samo u vašoj mašti i cijeli će vam život minuti kao priviđenje. Razumije se da ćete onda i zaboraviti na budući život, i da ćete se na kraju sami od sebe već nekako smiriti.
Dotukli ste me! Evo, tek sam sad, ovog časa dok ste govorili, shvatila da sam doista očekivala samo pohvalu od vas za svoju iskrenost kad sam vam pričala o tome kako ne bih podnijela tuđu nezahvalnost. Pokazali ste mi kakva sam, prozreli ste me i objasnili me meni samoj!
Ozbiljno mislite? E pa, sad, nakon takva vašeg priznanja, vjerujem da ste iskreni i dobri u duši. Ako i ne postignete sreću, uvijek imajte na umu da ste na dobru putu, i pazite da ne skrenete s njega. Što je najvažnije, klonite se laži, svake laži, a poglavito ne lažite sami sebi. Pazite na svoje laži, i ispitujte ih svakog sata, svakog časa. Klonite se i gađenja prema sebi i prema drugima: ono što vam se u vama samima čini da je ružno, čisti se već samim time što ste to u sebi uočili. Klonite se i straha iako je strah samo posljedica laži. Ne bojte se nikad svoje malodušnosti u ostvarivanju ljubavi, ne bojte se previše čak ni svojih ružnih postupaka u vezi s tim. Žao mi je što vam ne mogu reći ništa utješnije jer je djelatna ljubav, prema izmaštanoj ljubavi, nešto surovo i strašno. Izmaštana ljubav žudi za brzim pothvatom, za brzim zadovoljenjem, i da je svi vide. To doista dovodi do toga da čak i život daju, samo da ne traje dugo, nego da se što prije završi, kao na pozornici, i da svi to gledaju i slave. Djelatna je pak ljubav rad i ustrajnost, a za neke možda čak i znanost. Ali predskazujem vam da ćete u onom istom trenutku kad budete zgroženi gledali kako, uza sav svoj trud, ne samo što se niste približili cilju nego ste se od njega kanda i udaljili – tog istog trenutka, predskazujem vam, iznenada ćete stići na cilj i jasno ugledati nad sobom čudotvornu moć Gospodovu, koji vas je za sve to vrijeme volio i za sve vas vrijeme vodio na neki tajanstveni način.


Post je objavljen 15.10.2012. u 13:42 sati.