Kad bi mogle govorit! Sva ta pasana godišća, koliko je ruk sa ton kjukon ova vrata otvaralo? Ruke težaka od zemje, ruke ribara ogrubjele od potezanja trate, ruke od gospodara kuće, merzlih ruk dedov i nana, rucice ditetov ke su morebit jedva kjuku doli pritisnule, ili ruke od neviste ka je pervi put u kuću došla.
I tako kjuka, muceć stoji na vrata, ke su, nasriću, na još puno domaćih kuć ostale od starine. Zlizane od svih tih ruk zablišćuje kjuku kad sunce na nju pade i teško zaškripiju ako se svaki dan ne otvaraju. Kako i besede i kjuka cuva našu povjest. Moreju govorit od gostoprimstva, za svakoga uvik otvorenih vrati, ke se nisu nikada sa kjucen zatvarale. A još manje sa kracunom. Tako je bilo nekada, a danaska nanki alarmi nisu od velike pomoći od lupežov.
U čemu je kvaka? – reklo bi se po moderno, ili kako je došlo i u domaćen govoru kao štokavski žargon. Kada bismo gedali po značenju kvaka po štokavski, kvačilo – ca oće reć kuplung, zakvačit – su u istom rodu besed, a kjuka, po domaću, jer mi nimamo lj, još je sa besedami kjuc, kjucanica, pa se te tri besede naslanjaju jedna na drugu: najprije je kjuka na vrata, pa kjucanica i kjuc na kraju! Jesu to naše prave domaće besede? Nego ca da su! Istinu za reć beseda kjuc, kako i u drugin slavenskim jezicima slična je latinskoj "clavis", malo je prominjena u druge jezike, a kako u librima piše beseda kjuc, ili kjuka dolazi još od praslavenskog govora.
Noga puta u Pag meju judima je vavik bilo poverenje, pa ako su ti vrata sa kjucen bila zatvorena, kjuc je uža visit na brukvu na prag od kuće. I svi su znali kadi je.
Otvorena vrata i osmjeh onoga ki je u kuću i ki docekuje gosta je najlipši govor, koga razumi celi svit, svuda di živeju dobri judi! Svudi di su vrata otvorena, uvik će se nać kakav kantunić za pocinut, žmuj domaćega vina i kakvu lipu besedu od domaćina.
Kad bi samo naše kjuke umile govorit !