Subota navečer.
Sjedim pred monitorom i čitam neke članke na netu, chatam s prijateljem na Facebooku, pijem čaj... malo me grlo boli.. mogla bih dodati i žlicu meda...
Subota navečer?! Ne djeluje kao subota navečer.
Moram li izaći van vikendom? Ne moram.... nekada sam morala.. Mislim da je od tad prošlo pola života mog, kada me mučilo to što vikendom ostajem kući.
Kako sam se tog uopće prisjetila? Bio je petak navečer, točnije jučerašnje veče. Zove me poznanica u 20:30, da imam li kakvih planova, da se nađemo i odemo nakud van.. Odgovaram joj da se nalazim s frendom kojeg nisam dugo vidjela, a ostaje u Zagrebu vrlo kratko, pa se želim s njim ispričati, pa da nismo raspoloženi za neko šire društvo.
Odgovara mi da razumije, al da jednostavno joj je glupo ostat doma, pošto je petak navečer.
To mi je tako nekako odzvonilo u glavi.. "petak navečer- glupo ostati doma"
Osobno nemam taj poriv da moram vikendom izaći van. Izađem van, ako mi se ide van, ako mi je ugodno i zanimlivo društvo.. ako mi je do nekog posebno zanimljivog sadržaja... To što je vikend, ne osjećam neki pritisak da moram nekud ići...
a da li bi nazvala nekog poznanika, zato što se s nikim drugim nisam uspjela dogovorit i to samo zato što je vikend?! Pa to mi je tek čisto gubljenje vremena.... Nemam jednostavno potrebu provodit vrijeme s ljudima koji me ničim ne intrigiraju, bio vikend ili ne...
Ne kužim tu potrebu nužnog izlaženja van samo zato što je vikend, pa makar s kim bilo...
Prije bih to pripisala određenoj dozi nesvjesnosti i nemogućnosti suočavanja s nečim u nama, nekim neugodnim osjećajem. Nekakvom stalnom bježanju od onog što mi uistinu jesmo,jer je to što jesmo zatrpano gomilom bolnih osjećaja koji naviru kad je čovjek sam i primoravaju nas da se suočimo s njima..
Al opet.. što nam drugo preostaje? Prije ili kasnije ćemo za vikend ostat kući.. prije ili kasnije ćemo proći kraj dugog niza ogledala i morat ćemo se pogledati i vidjeti ... i vidjeti sebe
Post je objavljen 14.10.2012. u 00:06 sati.