Marketing
ja sam mrsavi pas ostavljen od gospodara poznam svakog od vas moja sjecanja su bolna i stara
sjecanja me vode. negdje daleko. vuku nazat u proslost. neke stvari jednostavno ne mozemo promijent. i sto nam na kraju ostaje? zasto bas bog oduzima one koje volimo? zasto bas njih? samo da mi je jos jedan dan s njima. primit ih za ruku. pogledat u te oci. cut jos samo malo taj glas. tesko je danas zaboravit ista. ovo nije bajka. kada pogresimo ne mozemo izbrisati. istrgnuti list papira i baciti ga samo tako. treba otvorit oci. vidjet sto se zaista desava. ni sami nismo svjesni sto se zaista desava oko nas. zaista je ponekad ne znat sto se desava. ali ne mozemo samo tako proc pored svega. kao da nista ne postoji. sok i nevjerica na svakom koraku. ponekad se pitam zar je zaista potrebno izgubit zivote i zivote na ulici? zar je i dalje potrebno gubit zivote da bi se nesto poduzelo? koliko je jos muke i krvi potrebno izgubit? ni mladi zivoti nisu dovoljno da shvate sta se desava. do kad ce to tak? ceka samo kad cu ja otic zajedno s andjelima koji su me cuvali. ne trazim razlog. trazit ce ga drugi. mozda je to trebalo sve tako ispast. zasto je bog odabramo njih? morao je doci po nekoga. po nekoga andjela. ali odabrao je krive. u krivo vrijeme su otisli. sad je samo ostalo prazno srce. jedno prazno mjesto. sjecanje me vode. negdje daleko. krenimo zajedno. s oblacima. zajedno s andjelima. bog nam je uzo previse, a dao premalo. malo po malo rane ce zacijelit. oziljci su orali jos uvijek. jos uvijek je ovo magla. sve ce nestati samo odjednom. kao oblak cu crpiti vodu s izvora. kada presusim poci cu do krajnih izvora, jezera, mora, oceana crpiti jos vode.
tisuce malih bogova silaze nocas skriveni u kisnim kapima
na moje lice padaju kao da se igraju zivota u koraku
smisljam pravu rijec za ono sto se naziva hod zatvorenih ociju
medju prste zapetljan zadnje cigarete dim cuva me od mene samoga
Post je objavljen 12.10.2012. u 14:59 sati.