U Zagrebu će, 13. i 14. listopada, Zajednica Cenacolo izvesti svoj mjuzikl 'Credo' ('Vjerujem') u sklopu svoje turneje po europskim gradovima. O tome, a posebno o radu same Zajednice razgovarali smo s njezinim duhovnikom don Ivanom Filipovićem.
O čemu se radi u mjuziklu 'Credo' ('Vjerujem'), tko ga je postavio i tko nastupa?
U Zajednici, od njenog samog početka, mladi su se bavili kazalištem i stoga postoji nekoliko predstava koje izvodimo u raznim prigodama. Mjuzikl 'Credo' je trenutno vrhunac kazališnog stvaralaštva u zajednici Cenacolo. U Zajednicu se dođe s problemima koji ponekad nisu mali. Ona ti vrati samopouzdanje, osmijeh, prijatelje, ... život. Shvatiš kako je ponovno pronađeni život veliki dar. Ali, što bi bio život bez vjere. Opet bi bio u napasti da postane težak, tužan, depresivan.... Stoga smo zaključili da je vjera najveći dar, veći čak od života i imali smo potrebu da to naše iskustvo posvjedočimo, kažemo drugima koji su možda u traženjima, daleko od istine. Eto, zbog toga CREDO - mjuzikl koji biblijskim motivima govori o povijesti spasenja i prikazuje u koga mi to vjerujemo.
Gdje ste dosad nastupili i koji su Vam planovi za dalje?
Ovo je četvrta godina da igramo CREDO po europskim gradovima. Godišnje odigramo desetak predstava. Gostovali smo uistinu na lijepim mjestima prilikom raznih prigoda kao što je Svjetski susret mladih u Madridu. Nezaboravan je nastup na glavnom trgu u Krakowu, zatim pred mnoštvom mladih hodočasnika u Gospinu svetištu u Czestohowoj. Drevni Rim i Piazza Navona je ugođaj za sebe, Beč i čuveno kazališe na otvorenom St.Margarethen kao gosti kardinala Schoenborna... Velikih planova nema, u Zajednici se živi dan za danom, CREDO će najvjerovatnije iduću godinu, Godinu Vjere, hodati Europom i prenostiti svoju poruku.
Pripremate li još neke projekte?
Generalno gledano, mi smo uvijek u jednom projektu, onom Kristovom, koji se manifestira kroz našu žarku želju biti blizu potrebitima, prihvatiti brata u nevolji, udomiti, probuditi nadu za bolje sutra, živjeti istinsko prijateljstvo, ljubiti kako nas On uči. Puno je nas mladih koji smo danas u Zajednici upravo jer je netko vidio neki CREDO, vidio te mlade ljude koji nekoć bijahu mrtvi, a evo ih sad nasmijani, živi, na kazališnim daskama jer imaju nam što reći.
Možete li nam opisati rad same Zajednice, koji joj je cilj, gdje se nalazi i koliko dugo djeluje?
Život u Zajednici je vrlo jednostavan, obiteljski, gdje se najjednostavnije rečeno moli i radi. U toj jednoj jednostavnosti nastoji se mladima posvjedočiti primjerom istinske, općeljudske i kršćanske vrednote. Posvjedočiti, a isto tako ih dovesti do iskustva istih, a kad ih se počne živjeti i vjerovati u njih brzo se dođe i do povjerenja i vjere u Krista koji je izvor svakog dobra. Prestaje put kušnji, sazrijevanja u vjeri, drugovanja s Isusom koje započne u Zajednici s nadom da će potrajati zauvjek.
Zajednica je započela s radom točno prije 30 godina u Saluzzu, gradiću na svjeveru Italije. Ona je jedan od odgovora Gospodinovih na probleme i ropstvo mladih današnjice, a koji se poslužio jednom malom, ali hrabrom časnom sestrom Elvirom Petrozzi da joj da početak. Zajednica ima šezdesetak bratovština (za dečke, za djevojke...) po cijelom svijetu od kojih je osam u našoj domovini.
Koliko ljudi okuplja Zajednica, koje su dobi, ima li više djevojaka ili mladića, odakle su, zašto su tamo?
Trenutno u Zajednici ima oko dvije tisuće mladih iz 30-ak zemalja. Većina njih je u Zajednicu došla potražiti pomoć zbog problema ovisnosti. Treba napomenuti da su sve rjeđi klasični ovisnici (heroin), i da su se razvili novi oblici ovisnosti vezani uz alkohol, sintetičke droge, razvoj tehnologije (internet).. Usudio bih se reći da zadnjih godina kocka kao ovisnost postaje sve prisutnija i opasnija. A, najprisutnija i ona koja najviše zabrinjava je TUGA.
Kako ide proces odvikavanja, što oni tamo rade, i koliko dugo ostaju?
Svakom pojedincu se pristupa individualno, sagledaju se njegovi problemi zajedno s njegovom obitelji ili skrbnicima po potrebi uz stručno mišljenje liječnika. Kao što sam već napomenuo, život u Zajednici je vrlo jednostavan. Nastojimo se organizirati i brinuti o sebi. Stoga svatko od nas ima svoje obveze i zaduženja: od čišćenja kuće, kuhanja... pa do poslova u štali, polju, građevini... ne nedostaje nam sportskih trenutaka, izleta, druženja s našim obiteljima u, za to, predviđenim trenucima. Puno je truda i rada na projektima kao što je CREDO ili uvježbvanje zbora itd. Jednostavno se živi 100 na sat.
Najčešće se u Zajednici ostaje oko tri godine. Normalno da ima onih koji napuste Zajednicu samovoljno i prije, kao što ima onih koji ostaju duže, pa čak neki odabiru Zajednicu kao svoj način života i u njoj ostaju cijeli život. Oni su u biti srce Zajednice, noseći stupovi ovog Božjeg djela jer zajednica nema djelatnike koje plaća. Sve stoji na onim Isusovim riječima, izgubiti život da bi ga našao u punini.
Što im najviše pomaže?
Ljubav koja se iskazuje kroz istinsko prijateljstvo. Ona Kristova ljubav koja je snažna, edukativna, a ujedno topla i mila, ona koja oprašta, koja stavi istinu ispred tebe, koja je strpljiva... Da bih tu Ljubav mogao dati drugima, moraš je imati, a njom se napajaš kad si na koljenima.
Kao duhovnik Zajednice, jesu li se problemi mladih zbog kojih se okreću drogi danas promijenili i koji su, što ih na to navodi? Je li možda njihov broj danas manji ili veći?
Razlozi zašto netko posegne za drogom su mnogobrojni i obično to nije samo jedan. Stručnjaci govore, a mi to primijećujemo u praksi da postoje osobe već genetski podobne uzimanju droga, pa možemo govoriti o obitelji kao važnom čimbeniku u odgoju, a samim time i prevenciji od droge. A, isto tako društveni čimbenik ima svoju važnost u cijeloj priči. Broj ovisnika o opojnim drogama (heroin) je zasigurno pao, ali su droge zakucale na mala vrata naših života i puno je ljudi u ovisnostima i bolesnim navezanostima da nisu niti svjesni toga.
Kako im može pomoći crkva, a kako roditelji i obitelj?
U spašavanju jednog mladog života obitelj ima jako veliku ulogu. Mogu ustvrditi, tamo gdje se obitelj obratila i u potpunosti prihvatila suradnju sa Zajednicom imamo vrhunske rezultate.
U radu Zajednica Cenacolo svećenici, naši prijatelji, koji redovito posjećuju naše bratovštine i udjeljuju sakramete su neizostavni. Biti ovisan, znači biti ne slobodan, robovati nečemu. Isus je sloboda, to smo iskustveno doživjeli i on je lijek svakog ropstva. On je sloboda.
Izvor: Laudato.hr
Post je objavljen 12.10.2012. u 08:02 sati.