Sve mi je krenulo nizbrdo. Znao sam da ova predivna idila neće trajati dugo. Zapravo je trajala čitavih mjesec dana što mi je super, ali opet nekako nikako da me krene. Svaki put kad me krene, svaki put mi se neštoo, ali baš nešto izlajovi. Ovaj put mi se skoro sve srušilo. Jedino što me drži na životu su osobe koje me okružuju i moj cilj. Jednostavno ne pronalazim smisao u ničemu osim u muzici u zadnje vrijeme. Svaki dan uviek idem sa istom maskom, smiješak na lice, pravi se kao da se ništa ne događa i ajmo iznova dan koji proživljavaš u agoniji i patnji. Jednostavno želim nekada da to prestane. Imam full malo povjerenja u ljude i ovaj blog mi pomaže da se anonimno obratim svijetu. U ovom blogu pišem najiskrenije priče o sebi. Pišem zapravo ono što nikad nikome ne bi rekao u živo. Ovaj blog mi je kao spas, kao utjeha, kao nešto što me ispunjuje i znam da me ljudi tu razumiju. To je osjećaj kojeg želim osjetiti i u pravom životu, no imam osjećaj da me vrlo malo ljudi razumije, a oni koji me ne razumiju me osuđuju.