10. listopada je 2012. Hladan, jesenji dan koji čovjek
poželi provesti u krevetu uz čaj od kivija i
ispravljanje zadaća brucoša koji ne prepoznaju
glagoljičko Č, J i Đ. Još devetnaest dana do velikog
21. rođendana. Uključen je gtalk i tipkam sa Sanjom.
Kumom Sanjom. Neobično je zapravo kako nas
je slučajnost spojila, a kako smo previše slične.
Jesen je, i jesen je u meni, a ona je i dalje uz mene.
_______________________________________
Jesen je najbudalastija tuga među tugama.
Jesen je moja ljubav od pet zelenookih slova,
i laž, najdetinjastija laž, od koje sam do nesvesti
rđav i dobar.
________________________________________
7. srpnja ove godine smo nas dvoje učinili velik korak.
On pune 24, a ja nepunu 21 godinu. Na Plitvičkim
jezerima, uz najbliže. Govore ljudi da je sve odrađeno
u tajnosti, da sam trudna i more koječega. Nije ni važno.
Nakon pet i pol godina učinili smo pravu stvar, sa stilom.
Potrebno je postaviti prioritete. I postaviti ljude prema
važnosti. One nevažne izbrisati iz života. Napokon
sam shvatila da vraćanje na staro ne donosi sreću niti
pozitivne učinke koliko god to željela. Teško je zaboraviti,
a još teže oprostiti. Stoga bacam u vjetar i prošlost i
prijašnje smjehove i stezanje oko srca pri pomisli na
takve trenutke koji su tada za mene činili svijet. Ostavila
sam samo fotografije. I jedan komadić mjesta u sebi
u kojem je spremljen taj prijašnji život. S njom, s njima.
Kojeg ne želim izbrisati, nikada, no ne želim ga niti
pokušavati graditi ponovno jer, bojim se da bi se tada
i preostale uspomene urušile. Tek tada bi preostalo
jedno veliko – ništa.
Smiješno je kada ljudi koji te znaju puno kraće nego
prijašnji prijatelji proniknu dublje u tvoju srž i
osjećanja i shvaćaju sve i tu su i kad govoriš da su
ti najmanje potrebni.
__________________________________________
A.N.
„Ti si zapravo jedna draga i topla i umiljata ženska.
Ispod te „strašne“ krinke.“
__________________________________________
Možda i jesam. Možda me ona otprije nikada nije mogla
gledati na taj način, a možda nikada niti nisam bila
takva. Možda i stotinu možda, ljudi napreduju. Uvećavaju
same sebe. Rastu. Postižu mnogo, vole i ustraju puno
više. Izgradila sam sebe. Studentica, supruga, pjesnikinja.
Gazim kroz predjele života gledajući kroz objektiv Nikona
D90 i držeći za ruku najdražeg, koji se i više no trudi.
Veselim se našoj kućici, šarenim šalicama, zimskom vrtu,
zidovima boje zelene jabuke i mnoštu polica s knjigama.
_____________________________________________
„Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim,
sva od paperja i sva od zla.“
_____________________________________________
Volim što si me naučio voljeti. I volim što sam takva,
kao i ti, „balava za divne stvari“. I volim što me
voliš. Takvu, kakvu, svakakvu. I što se uvijek iznova
veseliš mom dolasku iz Zagreba i što si uvijek iznova
pretužan kada se vraćam natrag. Volim što nismo
patetični, što se ne držimo za ruke dok hodamo gradom,
volim što si mi najbolji prijatelj, ljubavnik, psiholog,
savjetnik i što u glavi imaš malu enciklopediju i što
me svaki dan iznenadiš nekim novim znanjem.
Volim što činiš moj svijet vrijednim napredovanja.
Volim što vjenčano prstenje nosimo na krivoj ruci.
I volim tebe, koji je prije 4 godine rekao da će me jednog
dana oženiti i – koji je to isto i ostvario.
Šteta je samo što ti sve to ne izgovorim naglas.
Ali znam da si svjestan svega toga. I svih mojih
mana i tvrdoglavosti. I što me i dalje bezuvjetno voliš.
M. G.
Post je objavljen 10.10.2012. u 22:18 sati.