Ovo tmurno vrijeme tjeram me na razmišljanje kao i većinu osoba koje poznajem i koje ne poznajem i svima se divim na njihovoj jačini i snazi kako uspravno koračaju dalje iako njihov život ima krivudavih staza, uzbrdica i nizbrdica. Pokušavam sebe pokrenuti sa staze na kojoj sam zastala, želim nekoliko koraka nazad, ali nazad se nitko pa ni ja ne može vratiti jer nekoliko koraka nazad je prošlost koju treba spremiti i krenuti naprijed, Ne, ja to ne mogu jer me polako guta pijesak i nikako ne mogu naprijed jer nemam se snage boriti sa sobom i surovošću života koji volim, kao što volim plišane igrače, pupoljke mirisnih ruža, nježnu glazbu koju sam slušala 80-ih, a i danas su hit i ugodne za slušanje pogotovo kada ti liječe duboke rane u srcu i duši.
Ni sama ne znam koliko sam puta ispisala da ne znam voljeti, da uistinu ne volim sebe i da sam sretna samo kada spavam jer snovi su moji ispunjeni osobama kojih više tijelom nema pored mene, ali sanjam i u snovima živim i željela bih da su snovi stvarnost jer svaki novi dan donosi mi jaču bol, bol koju više ne mogu izdržati.
samo mojim anđelima.