Misli, kao kotač na putu, slijede mijene svoje ostavljajući trag. Trag je to što svjedoći njihov odnos prema onome što jest, pa i osnovom njihova postojanja; njih samih.
Zamišljen traženjem Istine; traženjem sebe stvarnoga; stadoh. Stadoh?
Bijahu promjene viđenja, stanja, osjećaja ... mene.
Promatram misao svoju. Promatram učinke i razloge njene. Ne tek ovisno slijedeći je. I ona stade. Kao da izgubila je razlog promjena; razlog koji je tako uporno čuvala. Kao da se trudila stvarati mi iluziju tumačenjima svojim. Ostala je na mah na čistini, zbunjena. Htijela bi, ali ja je samo gledam i čekam njene poteze. Pomalo mi i žao što je stavih u to stanje.
Ali ne odrekoh je se. Tek da joj pokažem da nije sama, te da ne radi što joj padne na pamet. Da, padne na pamet.
Mi, ljudi, postojimo u odnosima. Za života smo mi i ono drugo. Obično mislimo da postoji ono što jesmo i ono drugo što nismo. Tako postoji da i ne; plus i minus, dobro i loše... Tako postoje suprotnosti i procesi što promjene čine; postoji vrijeme.
I tako u raznolikosti nađosmo i sličnosti. U mnoštvu nam količine stvoriše neke mjere, a one iznjedriše brojeve. Misao se vješto snalazi u tome. U raznim smjerovima rezultate nam daje. Sve se čini kao na putu, kao na koncu, kao na crti... Sve je u nekoj dimenziji jednoj, a u svijetu bez dimenzija, ili sa nebrojeno njih. Dimenzije stvorismo mi, da nekako izgradimo put razumijevanja stvarnosti. No, svaki način može preći u svoju suprotnost svrhe postojanja, ako se uporno njime radi smatrajući ga smislom.
Stvorili smo tako svijest o nekoj našoj istini. Ona se našom sviješću mijenja. Njenom promjenom mijenja nam se i 'naš svijet' i 'naš život'.
I tako u smjerovima raznim, i putovima raznim, ali u trenu našem, doživljavamo svijet dimenzijom jednom, u kojoj je svatko od nas tek isčitavač jedan. Osoba tek jedna. I kao na putu brojevi idu: jedan, dva, tri...Da, kao da idu, mada svi su sebi trena ista. Da vidjeli bi to, put se promjeniti treba širinom, istovremenošću. Tada nestaju brojevi i vrijeme na način dosadašnji. Nastupa priznavanje širine. Kao da jesmo i ono što smo mislili da nismo. Granice nestaju.
A što će misao tada? Ona je navikla linijom svojom, putem svojim.
I promatram te što češ, misao moja. Ne, neću te napustiti. Zajedno čemo dalje. Zajedno ćemo se radovati širini. Zajedno ćemo svjedočiti Istinu. Istinu nama sada širu. Oboje sada vidimo da granica ustvari nema. Stvaraju ih nemoćni, pa i šire ih.
Na putu životnom stvaramo, mada Istinom bezgraničnom sve je dato. Dat nam je njome i osjet da jesmo. Kada to vidimo nalazimo se na vratima novoga svijeta. On je jedinstvom i poštovanjem. Nove radosti su pred nama. Doživjeti ih možemo promjenom sebe. Istinom jesmo u svoj njenoj cjelovitosti. Ona je u svakoj točci i trenu. Na taj smo način svi isto. Svijest o tome čini razlike. Radost vama dragi moji ... :)
Post je objavljen 08.10.2012. u 13:51 sati.