Još uvijek ležim u krevetu jer me trese lagana zimica (viroza sigurno) pored mene kutija puna prošlosti, sitnice koje čuvam godinama kako bih pored njih bila sretna jer jedino tako se mogu nasmiješiti sebi i svojoj mladosti.
Bilježnica i olovka su mi u rukama, ali gledam slike svojih prijatelja iz školskih dana jer jedino tako ne razmišljam da nemam nikoga pored sebe da mi skuha limunov čaj koji mi pomaže da ova zimica prestane.
Zoveš me prijatelju dragi ali nemam snage pričati, jer mislim na njega, mislim na svoj san i samo želim spavati jer jedino me snovi vesele i u snovima nisam sama, u njima sam pored njega i imam sve što mi je potrebno. Jednom sam ti rekla da znam da sam teška i čudna, ali to sam ti rekla jer znam da me ti razumiješ jer tvoja prošlost je slična mojoj ali sami smo oboje svjesni da možemo biti samo prijatelji jer nam srca i duše pripadaju drugima i zato shvaćamo jedno drugo i možemo pričati stalno, ali sada ne mogu jer me boli sve i jedino san mi je drag.
tvoja A.