Depresivni ljudi kao ja koriste alkohol za ublažavanje simptoma depresije. Od alkohola živnem, postanem brbljav, otvoren, veseo i prpošan.
Cuga me opusti, nestane napetosti, nelagode i socijalne fobije.
Nisam razdražljiv, ne osjećam krivnju.
Alkohol pomaže.
No ima jedan problem.
Alkohol pomaže trenutno, podiže razinu serotonina i stvarno popravlja raspoloženje. No dugoročna posljedica je da vas on gurne dublje u depresiju. Kratkotrajno podiže serotonin, a onda ga spušta. To je slično ciklusu pijanstvo-mamurluk. Pijan nikad bolje, mamuran-nikad gore.
Moji motivi opijanja i alkoholiziranja koje prakticiram već dvadeset godina - što je više od pola mog života - temelje se na depresiji. Alkohol me vraća samome sebi. Osjećam se dobro i uživam u društvu.
No s godinama sam razvio i mehanizam samookrivljavanja zbog opijanja - a ja tome nisam kriv. Depresija je bolest i to je najbolji način koji sam uspijevao naći da ublažim svoju muku! Jer bol koju donosi depresija ne može se mjeriti ni sa čim, takva patnja najgori je pakao koji postoji na zemlji. A ljudi koji su vam najbliži proglašavaju vas lijenim, pasivnim, živčanim ili tromim. Nesposobnim - a kriva je medicinska bolest, ne vaša volja.
Ipak shvatio sam da alkohol nije rješenje nego razviti zdravi životni stil.
Post je objavljen 06.10.2012. u 16:42 sati.