Znamo se preko trideset godina. U našem 'Plavom podrumu', kafiću u firmi, preko dvadeset godina znali smo ponekad sjediti jedan nasuprot drugog, piti jutarnju kavu i ne progovoriti jedne jedine riječi. A ipak smo razgovarali. O gljivama, o njegovim šetnjama, o pčelama, o mojim dilemama i trilemama, o poslu, o politici. Bez riječi, samo pogledima.
Ako jednog od nas nije bilo, drugi se pitao - gdje je? Kava nam tad nije prijala.
Kad sam otišao u mirovinu nedostajali su mi ti naši 'nemušti' razgovori'. Prije dvije godine morao je u bolnicu. Operacija. Povratak kući. Između dva boravka u bolnici družio se sa svojim pčelama. Pa opet bolnica.
Kako su dani prolazili sve mu je teže bilo razgovarati. Brzo se umarao. Ali nikada se ni jednom riječju nije žalio na sudbinu. I nije gubio nadu.
Prije kratkog vremena druga operacija, povratak kući. Nakon nekoliko dana opet bolnica.
Ovog puta se nije vratio.