Evo, devetnaesti je dan otkada ljubim diplomu u rukama (ok, figurativno, jer tek ću dobit potvrdu idući tjedan, zato jer mi je referada krivo isprintala smjer koji sam diplomirala, a pravu diplomu u fasciklu, a ne tuljcu mater im, ću dobit nakon promocije) i do sada sam imala hrpu posla. Doslovce, tek sam u nedjelju stala na loptu i sabrala se barem malo. Prvo sam išla na kongres, novo iskustvo i baš mi se svidjelo, a onda je slijedilo krećenje doma.
Jer šta, zadnjih mjeseci, ma šta zadnjih, zadnjih godinu dana jedva da sam doprinosila kući u vidu ikakvih kućanskih poslova. Tu i tamo bih nešto napravila, ali sitno. Ok, dobar dio vremena me i nije bilo doma, kad se sjetim da sam praktički cijeli 5. i 8. mjesec ove godine provela izvan svoje jazbine + zilijun obveza koje sam si samo ja u stanju nakalemiti, nije da su mi toliko jako zamjerili, jer eto ni nije me bilo doma. Tako da sam odlučila sada to nadoknaditi, kako nitko nema vremena za ikakva poboljšanja interijera i svi planovi tijekom ljeta su se izjalovili, ja sam uzela stvar u svoje ruke. Ubila sam se od posla, fizički. Očistila sam kuću od glave do pete, zidovi su u nevjerojatnim nijansama zelene boje i sve je tako super i prekrasno.
A sada lagano nastupa stvarnost. Pojačana PMSom. Ako zanemarimo pojačane emotivne potrebe, više me živcira crno gledanje na stvarnost. Mrzim kada sam u hormonskoj neravnoteži i užasno je teško prkositi sebi i truditi sve okititi zamišljenim cvjetićima kada sve oko mene skoro pa i jest u različitim nijansama crne boje. Uspijevam se nekako nositi sa svime 27 dana u mjesecu, ali ovo me ubija. Mislim da sam već u nekoliko navrata pisala koliko me ubijaju u pojam te proklete malene molekule hormona, nevjerojatno je da su toliko u stanju promijeniti čovjeku percepciju svijeta. I ne, PMS nije mit, mislila sam i ja jednom davno, dok me nije opralo pošteno i pretvorilo se u redovnu jebadu u mozak.
I eto, nije da sam besposlena, samo što bih voljela raditi i stvari koje će mi omogućiti odvajanje od roditeljskog proračuna u nekoj budućnosti. Imam 24 godine. Život je ispred mene, kažu. Trenutno ne vidim baš neku perspektivu, pa mi i sve te priče djeluju tako lažno.
Danas sam samo dio statistike, znam. Ali to je čisto zbog tih par molekula na krivim mjestima u tijelu. Bit će bolje sutra. Sutra idem kopati i saditi. A onda se nastavljam baviti stvarima koje će me maknuti iz statistike i crnila.
Post je objavljen 03.10.2012. u 02:10 sati.