jučer dok sam prala zube navečer
sam razmišljala o čem razmišljam većinu vremena i shvatila sam
da me većinski okupiraju misli o postojanju, smislu, srži
uvijek se bojim da će me život i smrt koje mi se toliko vrzmaju po glavi spriječiti da
a) budem uspješna u stvarima koje radim- npr. danas smo dobili novi projektni zadatak i ta neka perspektiva koja me stalno jebe iz visina na svijet (ne u patronizirajućem smislu) mi je cijelo vrijeme nametala da na profesora gledam kao na osobu sa nekim svojim vjerovanjima i uvjetovanjima i stalno kao da sam neki jebeni detektor i radar za druge ljude i osjetim kad im je fino a kad su nervozni i oko čega i automatski mi se izlistavaju dijagnoze ili što već pipci kao da konstantno imam jako otvorene oči (a sve zabrijavam) ili ako me slučajno pogodi njihovo ponašanje mi se izlistavaju razlozi zašto me točno to pogodilo (u smislu ja sam "kriva" jer sam podložna- nikad nije nitko drugi kriv naravno) i koju slabu tipku su stisnuli i nekako
mi je to postao takav modus operandi- uzroci-posljedice-uzroci-posljedice crno-bijelo jin-jang TAO
da je zauzeo i neke druge aspekte znači ne više samo područje društva nego i područje generalnog svijeta- npr. novine čitam isključivo između redaka, i onda u području rada nekak
više mi "učenje" nije "učenje" nego... vježbanje pamćenja.. ne znam kako da to opišem kao da automatski sve svodim na neke gradivne komponente i srži i stalno pokušavam odgovorit na pitanje
zašto to radimo?
što je najmanje da ja moram napraviti da bi zadovoljila ove kriterije?
brutalna...dedukcija
teško je opisat nešto apstraktno kao što je način razmišljanja
uglavnom mislim da je stvar u žeđi za istinom jer je istina utješna meni jako i opsesivnom kopanju i opsesivnom
razmišljanju o smrti i zašto su stvari takve kakve jesu
i onda
zašto me to sprečava da budem uspješna u stvarima koje radim... neću reć da me nužno sprečava, dajem sve u roku, normalna sam u društvu, nije da sam outlaw ili propalica ili čak loš student, nego mislim da ne doživljavam stvari kako je možda predviđeno da doživljam
dobijemo novi projektni zadatak i meni je u mislima samo kako ništa od tog nije bitno
kako je ovo sve jedna velika predstava
kako ne možeš zapravo izmjeriti ljudsku kreativnost jer gomila drugih faktora guši objektivizaciju takvih kategorija
kako... su svi različiti i kako... je cijeli sustav pokušaj standardizacije i uokvirivanja postojanja
svi se tu nešto pravimo a zapravo su svi jako jako zbunjeni
i vidim im na licima vidim to dok listaju iphone i vidim to dok pridaju važnost
najglupljim stvarima na svijetu
i svugdje oko sebe vidim takvu iluziju
i kak da onda zabrijem na projektni zadatak kad je iluzoran :(
mislim budem, ali čisto zato jer sam ga svela na razvoj kreativnosti i informiranju o svijetu oko sebe (to je zapravo jedina poanta) i potencijalni izazov osjećaju za vlastitu vrijednost :S
i također budem, zato jer se moram pravit da sam redovni član zajednice, barem dok ne ispunim ono što ona očekuje od mene, da se mogu bez da mi itko prigovara, bez da me itko gnjavi i bez da mi se roditelji osjećaju manje vrijedno, posvetiti stvarima koje zaista želim
b) da živim 'punim plućima'
ovo zaista zvuči glupo ali
nekad mi se čini da tolko sve svodim na gradivne elemente da propustim trenutak
i propustim sebe rađe nego da slušam sebe jer sebe svedem isto tako
na jedan sklop i na jednu cjelinu koja funkcionira na određen način zbog određenih faktora
i izgubi se čarolija, ponekad
ponekad mislim za neke ljude da su prekrasni i užasno me deprimira što oni to sami ne vide jer mislim da bi ih uzdiglo na jednu sasvim novu razinu i da bi možda uvidjeli lakše prekrasnost u drugim ljudima oko sebe i da bi ih cijenili puno više
i onda ponekad poželim da te ljude nisam nikad ni upoznala jer su vječan izvor frustracije i onda to svedem na
zašto me frustriraju? što u meni postoji da me to dira?
i znam da nema smisla ništa govorit jer ako bi im rekla da su prekrasni ne bi shvatili iz koje perspektive to govorim nego bi to pokrenulo cijeli egotriperski proces u njihovim psihama koji bi imao čisto suprotan učinak
htjela bi ih držati kao kap vode na dlanu, da mogu
zapravo pišući ovo mislim na jednu jedinu osobu na cijelom svijetu, valjda onu koja stisne najviše gumbića
i za sreću i frustraciju
a to je uvijek tak... theres always that one biggest counterpart in a certain time
of one's life
jebena karma
no uglavnom
slatke nebitnosti
možda se preselim u karlovac i osnujem srednjovijekovnu krčmu iduće ljeto
Post je objavljen 01.10.2012. u 18:29 sati.