Josip Jović: Linićev novi domovinski rat
.
MOL može sam upravljati Inom, ali tada će imati rat s hrvatskom državom! Izjavio je to Slavko Linić, angažirani ministar financija, kojemu se može zamjeriti sve osim viška taktičnosti. Pobunu trojice hrvatskih članova Uprave zbog vlastite marginalizacije mađarska je strana proglasila nacionalizmom, znajući za tradicionalni hrvatski kompleks i diskretno namigujući Bruxellesu. Vidjevši kako je vrag odnio šalu, iz dalekog New Yorka javio se premijer Zoran Milanović, kazavši kako se tu ne radi ni o Hrvatima ni o Mađarima ni o Srbima (zašto Srbima?), nego o funkcioniranju jedne važne firme.
U prethodnoj epizodi ove priče o nekad vodećoj naftnoj kompaniji na Balkanu, i nešto šire, neslavno je propao naum dvojice vodećih ministara, Slavka Linića i Radimira Čačića, da se plasiraju u Nadzorni odbor. Na novinarsko pitanje što će na to reći EU, s obzirom na to da on ne voli vidjeti političare u poduzećima, Čačić je tada prkosno i ironično uzvratio: “Evo, sav se tresem.”
Ali, kako to obično biva, Čačić se ubrzo ne samo stresao, nego i posve ohladio. Točno je kazao Milanović. Ne radi se tu o Mađarima ni o Hrvatima, ne radi se o odnosima dvaju naroda, iako cijeli problem lako sklizne na taj teren i zamalo se nismo opet sjetili 1848. i bana Josipa Jelačića.
Prije svega, MOL je multinacionalna i nadnacionalna kompanija, s profitom kao svetim ciljem, a kad je Hrvatska u pitanju, ne radi se ni o kakvom nacionalizmu, nego o razumnoj potrebi jedne države kao organiziranog naroda da suvereno raspolaže i upravlja gospodarskim resursima na svojem području. Ako to nije slučaj, onda država faktički gubi smisao svoga postojanja i njezina se funkcija svodi na puku simboliku.
Najgore je od svega da se revolt nacije pokušava, svjesno ili nesvjesno, usmjeriti prema jednoj kompaniji i njezinim vodećim ljudima, pa čak i prema susjednom i prijateljskom narodu. Zaboravlja se kako za ovo stanje naftne industrije u nas nije kriv nitko drugi osim nekoliko vodećih političkih garnitura.
A sve je, kao što znamo, počelo u vrijeme Vlade Ivice Račana, kad se na istome mjestu kao i sada nalazio upravo Linić. Tada je Hrvatska za simboličan novac prepustila MOL-u 25 posto dionica, plus onu zlatnu, odlučujuću dionicu. Stvar je definitivno dokrajčio, a tko bi drugi, nego razorni dr. Ivo Sanader, koji je sve učinio da za mito od 10 milijuna dolara, kako ga tereti optužnica u procesu koji još traje, potpunu vlast prepusti partnerima iz Mađarske. Njemu bi, i ne samo njemu, trebalo suditi čak i da nije u pitanju bila korupcija, nego zbog samog štetnog ugovora i podrivanja gospodarske suverenosti države.
Logično bi bilo očekivati kako bi se dionički ugovor morao poništiti dokažu li se tvrdnje Državnog odvjetništva o podmićivanju. Ali nemojmo gajiti iluzije, naši se političari, takvi kakvi jesu, na to neće odlučiti. Nije, dakako, u pitanju samo Ina.
Ona je samo dio cijelog nakaradnog sustava i duboko pogrešnih koncepcija. Po istom ili sličnom receptu Hrvatska je, sve u ime privatizacije, stranih ulaganja, europeizacije, integracije i tome slično, kao ni jedna druga, osobito “stara” europska država, ispustila iz svojih ruku financije, medije, telekomunikacije, farmaceutsku i uskoro brodograđevnu industriju.
I dok naričemo nad izgubljenom Inom, spremaju se kovčezi za preostale važne i uspješne državne tvrtke, nakon čega ćemo opet prolijevati krokodilske suze i pitati se gdje nam je pamet bila.
I dalje, pod pritiskom proračunskih deficita, aktualna vlast nepokolebljivo kroči istim putem, ne obazirući se ni na mišljenje naroda ni na upozorenja stručnjaka. Dr. Drago Jakovčević, šef Katedre za financije na Ekonomskom fakultetu, jedan od svakako istaknutijih i kompetentnijih ekonomskih analitičara u nas, u “Hrvatskom listu” upozorava kako smo “došli do točke usijanja” i kako “treba ozakoniti zabranu daljnje prodaje državne imovine”. On se nada kako će biti “hrabrosti i volje da se to ozakoni” i kako će se “pojaviti novi ljudi koji će to provesti”.
Rezultati dosadašnje politike radikalne rasprodaje upravo su katastrofalni. Zemlja je dužna 60 milijardi dolara, uvozimo 20 milijardi dolara robe, od čega se dvije milijarde odnose na hranu. Imovina je prodana za 25 milijardi dolara, a strana ulaganja svela su se uglavnom na preuzimanje postojećih uspješnih poduzeća, koja u tuđim rukama postaju još uspješnija jer se dižu cijene usluga, a broj zaposlenih se prepolovi.
Puni oduševljenja ispratili smo vijest kad nam je jedna rejtinška agencija, koja je samo privjesak velikih financijskih igrača, podigla rejting. A poruka je jasna: štedite i dalje, zadužujte se i prodajte.
I doista, kao vjerni Sorosevi sljedbenici, već uz konzultacije istih onih koji nas kupuju, vlastodršci prodaju Croatia osiguranje, HPB i autoceste. A CO zauzima 30 posto tržišta u Hrvatskoj, posluje s dobiti od sto milijuna kuna, imovina mu je vrijedna milijardu eura, 1,7 milijuna kuna ima u državnim obveznicama, a raspolaže depozitom u bankama od 1,4 milijarde kuna, u njemu radi 2700 ljudi.
U 2011. godini Hrvatska poštanska banka poslovala je s dobiti od 80 milijuna kuna, raspolaže imovinom od 15 milijardi kuna, kreditni portfelji iznose 10 milijardi kuna, zaposlenih je više od tisuću. I još kad bi država, lokalne zajednice, javna poduzeća i državne tvrtke otvorile kod nje svoje račune.
Autoceste bi s boljom upravom također mogle dobro poslovati, ali, na žalost, sam Čačić unaprijed poriče mogućnost efikasnog državnog upravljanja. Sasvim je očito kako će nakon ovih akvizicija na red doći HEP. U tom se smislu provode određena “restrukturiranja”, a i ocjena agencije Moody’s, kojom se snižava njegov rejting, dovoljno govori. Niži rejting, niža i cijena.
Josip Jović - Slobodna Dalmacija
Post je objavljen 01.10.2012. u 08:33 sati.