Jednoga sunčanog zimskoga jutra začuo je cvrkut ptica na pendžeru. Htjeo je ustati i otvoriti pendžer da ptičice uđu i zaseru mu krevet ali nije mogao. Njegov rektum, tj. njegov šupak je bio inficiran, zagnojen i bolan. Šupak mu se crvenio kao aleva paprika i bolio ga je, zato je ležao potrbuške u svom zapišanom krevetu. Najveća mu je muka bila kada bi ga poteralo srat. Govna bi iz njegova inficirana i zagnojena šupka izlazila sa velikom mukom uz obilje krvi i gnoja. Od boli se vrpoljio po krevetu i nije radio ništa konstruktivno. Ali odjednom smrkne se nebo, ptičice se poseru na dasku od pendžera i uteknu, zapiri strašan vjetar i sa neba kroz crne oblake graciozno proleti šareni konj kitnjastog repa i pozvoni na vrata kuće čovjeka sa inficiranim šupkom.-Ima li koga?-Prozbori konj kitnjastog repa. -Ima!-Viknu čovjek sa inficiranim šupkom. -Dobro!-Odvrati konj kitnjastog repa. Munjevitom brzinom konj kitnjastog repa poleti i nestane među oblacima. Čovjek sa inficiranim šupkom se rastuži vidjevši konja sa kitnjastim repom kako odlazi. Kada je začuo njegov glas, ponadao se da će zabiti svoje krastave prstiće konju sa kitnjastim repom u šupak. Od tuge gorko zaplaka. Plakao je i plakao mislivši na džaranje šupka njegovim krastavim prstićima. Nakon nekoliko sati on prestade plakati i glasno se nasmije i poviknu: -Znam! Nakon glasnog povika zabije si čitavu šaku desne ruke u svoj gnojni i inficirani šupak. Urlao je od boli koju mu je ovaj čin prouzročio. Ali nije posustajao, džarao je svoj gnojni i inficirani šupak desnicom dok su gnoj i sukrvica samo prštali, a stvrdnuti ostaci govana koji su mu se zaljepili za dlake oko šupka su se strugali i na čaršavu stvarali prekrasnu malu dinu. Urlao je sve jače i jače, gurao je svoju jaku desnicu sve dublje i dublje dok ju naposljetku nije gurnuo skroz do lakta i raširio svoje prkno kao žvaku. Sve ga je više vukla pomisao da zabije i svoju lijevu ruku u svoj gnojni i inficirani šupak dok to naposljetku nije i učinio jer mu njegova fizička građa nije omogućavala da još dublje gurne svoju desnu ruku. Dragi Bog ga je posmatrao sa nebesa i divio se upornosti čovjeka sa inficiranim šupkom te ga odluči lišiti muka i pošalje svog Sina Božijeg Isusa Krista na Zemlju. I opet nebo se smrknu, prolome se oblaci i Isus Krist siđe sa nebesa noseći rajf u kosi. Pozvonivši na vrata Isus upita: -Živi li ovdje sluga Božiji čovjek sa inficiranim šupkom? -Da! - Odgovori čovjek sa inficiranim šupkom. -Dopuštaš li mi da pohodim hodnike tvoje kuće? -Dopuštam -Ushićeno odgovori čovjek sa inficiranim šupkom. Isus dođe do sobe gdje je ležao čovjek sa inficiranim šupkom, sa obadvije ruke zabijene do laktova u njegov šupak. -Ja sam Isus Krist, sin Božiji i došao sam da izlječim tvoj šupak. Iako bi svatko pomislio da čovjek sa inficiranim šupkom gleda Isusa u oči dok mu ovaj govori, on mu je gledao u kosu i smijao se. -Zašto se smiješ dijete drago? Zar te tvoj bolni inficirani šupak ne tjera u plač? -Začuđeno upita Isus čovjeka sa inficiranim šupkom. -Smijem se tebi pederčino! Nosiš rajf u kosi ko neka pederčina! - Bezobrazno odvrnu čovjek sa inficiranim šupkom! Kada je Isus ovo čuo poslao je čovjeka sa inficiranim šupkom u pičku materinu, odjurio u njegov špajz, ukrao tri tegle sa slatkim od dunja i vaznio se na nebo bez da je pomogao čovjeku sa inficiranim šupkom.
I tako je čovjek sa inficiranim šupkom živio sa svoje obadvije ruke u šupku na zapišanom krevetu dok nije umro od infekcije.
Post je objavljen 30.09.2012. u 23:04 sati.