Karizmatični vođa. Obećanje bolje budućnosti. Rast utjecaja i moći. Obeshrabrivanje otvorene rasprave. Ušutkavanje drugačijih glasova. Upiranje prstom u vanjske neprijatelje i domaće žrtvene jarce. Održavanje kvazizajedništva poticanjem paranoje i straha. Ili si s nama ili si protiv nas. Rigidna pravila ponašanja. Elitistički arogantni stavovi. Vrbovanje novih članova. Politički program koji uključuje mitološke elemente. Simboli, zastave, krilatice, uniforme… Policijska država, totalitarno društvo.
Jeste li – osim ukoliko to ne držite idealom – imuni na to? Jeste li sigurni da ste imuni?
Jesu li na to imuni tinejdžeri?
Godina je 1967.
Krajem ožujka Jimi Hendrix je po prvi put zapalio gitaru na pozornici. The Beatles snimaju album Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. The Doors nastupaju po lokalnim klubovima u Los Angelesu. Roger Corman prema scenariju Jacka Nicholsona snima film The Trip s Peterom Fondom i Dennisom Hopperom u glavnim ulogama. LSD-a ima posvuda i uzima se vikendom, rekreativno, za proširenje svijesti i otvaranje vrata percepcije. Po dvorištima i balkonima sadi se konoplja i peku se kolačići s hašišem. Timothy Leary, prorok psihodelije, u Golden Gate Parku u San Franciscu, ispred tridesetak tisuća okupljenih hipija ( Human Be-In ) izgovara jedan od najpoznatijih slogana 60-ih: Turn on, tune in, drop out , dok u pozadini Jefferson Airplane sviraju pjesmu White Rabbit, s nekim neobičnim stihovima: One pill makes you larger /And one pill makes you small… . U Vijetnamu je gotovo pola milijuna mladih Amerikanaca; njihova misija zove se Search & Destroy . Tisuće njihovih vršnjaka u domovini puštaju kosu i odbijaju biti topovsko meso. The Summer of Love, Ljeto ljubavi, pred vratima je. U predgrađe San Francisca, Haight-Ashbury, tijekom ljeta slijeva se stotinu tisuća mladih u pokušaju da ostvare utopiju: hrana je besplatna, smještaj je besplatan, ljubav je slobodna, droge kao u priči. I medicinska pomoć i osnovne potrepštine dostupne su svima, tko šiša sustav! Osnivaju se komune, ljudi se bune. Ne može ih se ignorirati; nude alternativu i zaokupljaju maštu milijuna ne samo u Americi… Pokret je anti-autoritaran i kontra-kulturan; u osnovi – romantičarski. I, dakako, osuđen na propast. Ipak, u tom času svi vjeruju da sviće Novo doba, doba Vodenjaka.
Jedan od mladih je i dvadesetipetogodišnji profesor društvenih znanosti Ron Jones, zaposlen kao nastavnik u Srednjoj školi Elwood P. Cubberley, u gradiću Palo Alto, smještenom nedaleko San Francisca. Tog proljeća, a tek se prije pola godine bio zaposlio, njemu je na umu nešto sasvim drugo. Kao predavaču, stalo mu je da svojim učenicima – a radilo se o tri prva razreda – što živopisnije dočara stanovite socijalne i povijesne procese, potičući ih pritom na kritički pristup i neovisno razmišljanje. Budući da je na programu bio suvremeni svijet i zbivanja tijekom 20. stoljeća, neizostavna tema bila je i geneza nacizma. Govoriti petnaestogodišnjacima o nacizmu ne zvuči baš kao posao koji bi netko želio raditi, ali Ron Jones je, kao i svaki nastavnik-početnik, bio pun energije, entuzijazma i inovativnih metodičkih pristupa. Budući da je bio tek desetak godina stariji, i budući da se svojski trudio oko njih, učenici su ga zavoljeli, i bili su spremni na neuobičajeni pristup gradivu. Tijekom uvodnih sati, pokazalo se da djeci nije baš jasno kako se moglo dogoditi da njemački narod dopusti Hitleru dolazak na vlast, a još im je manje bilo jasno kako to da mu se nisu masovno suprotstavili kad su započeli progoni njihovih dojučerašnjih susjeda, prijatelja, poslovnih suradnika… i pripreme za rat. Kolega Jones odlučio se za pristup show, don’t tell , tj. odlučio im je priuštiti stvarno iskustvo. Predložio im, naime, osnivanje pokreta koji će biti organiziran prema određenim pravilima. Učenici su, na temelju dotadašnjih izvrsnih iskustava, radoznalo prihvatili prijedlog. Eksperiment je trebao trajati oko tjedan dana, a ocjene su ovisile o njihovom aktivnom učešću.
Prvog dana učitelj se postavio kao neupitni Vođa. Vođu, pojasnio je, treba bespogovorno poslušati i izvršiti njegove zahtjeve. Valja mu se obraćati isključivo s gospodine Jones i odgovarati što kraće. Ljepota discipline. Snaga volje. Samokontrola. Započeli su s jednostavnim stvarima poput pravilnog (i jedinog dopuštenog) načina sjedenja: oba stopala ravno na podu, uspravno držanje, pravilno disanje. Uvježbavali su ulazak u razred u potpunoj tišini i hitro zauzimanje propisanog stava. Vrlo brzo je svakome bilo bjelodano da je novouspostavljeni red i držanje koje je iziskivalo koncentraciju očigledno poboljšalo radnu atmosferu i učinkovitost nastave. Jones je autoritarnim držanjem i glasom upozoravao na propuste.
Sljedećeg dana učenici su u razred ušli bez izgovorene riječi, u nekoliko sekundi, i zauzeli pravilno držanje. Promjena u ozračju bila je opipljiva; osjećala se prisutnost discipline i zajedništva. Vidjevši da su prihvatili igru, Jones im je na ploču napisao krilatice: Snaga kroz disciplinu, Snaga kroz zajedništvo. Naredio im je da ih izgovaraju, kratko, glasno, odsječno. Potom su svi počeli skandirati. Objavio je da im je, kao pokretu , potreban poseban pozdrav koji im je potom demonstrirao smišljenom gestom. Učenici su prihvatili i uvježbali ga. Naredio im je da se tako pozdravljaju i izvan učionice. Također, svečano je obznanio da je ime njihovog pokreta Treći val. Osmislili su simbol pokreta i dogovorili izradu traka koje će nositi na nadlakticama. Nakon što je zvonilo, naredio im je da ostanu u tišini. Potom je podigao ruku na pozdrav. Svi su mu odzdravili dogovorenim pokretom.
Trećeg dana stvar se pročula: Trećem valu pridružili su se, potaknuti iniciranim članovima pokreta, i neki učenici iz drugih razreda (s početnih trideset đaka, pokret je narastao na četrdeset i troje). Svi sudionici zaključili su da neusporedivo bolje prate nastavu i ispunjavaju svoje zadatke, a osjećaj motiviranosti za nove izazivao je vrtoglavicu: idemo dalje! I Vođa je naredio: izradite članske iskaznice. Osim toga, svatko je dobio neki specifičan zadatak, izradu zastave, vrbovanje novih članova, sprečavanje ulaska u učionicu nečlanovima pokreta… Jer, disciplina i zajedništvo nemaju smisla bez akcije. Uglavnom, na kraju trećeg dana eksperimenta, Trećem valu pridružilo se preko dvije stotine novih članova. Djeca su bila oduševljena. Svaki novopridošli morao je izrecitirati pravila i prisegnuti na poslušnost gospodinu Jonesu. Dogodilo se još nešto. Neki učenici pristupili su mu i izvijestili ga o onima koji su kršili pravila ili kritizirali pokret. Jedan učenik ponudio mu se kao tjelesni čuvar.
Četvrtog dana, Jones je osjetio da se situacija otima kontroli; osjetio je da je i njega ponijelo. Učenici su izvikivali kratke, odsječne rečenice, špijunirali se i nadzirali međusobno, salutirali, nosili trake, novačili po hodnicima, dijelili pamflete… obuzeti željom da ojačaju i prošire pokret. Lojalnost i disciplina bile su – tog proljetnog dana 1967., u srcu liberalne Kalifornije po čijim se parkovima pućkalo hašiš – na zavidnoj visini. Snaga kroz disciplinu, Snaga kroz zajedništvo. Morao je nekako okončati eksperiment. Sazvao ih je i obznanio im da su zapravo dio šireg nacionalnog pokreta koji će ukinuti demokraciju i vladavinu dviju vodećih političkih stranaka koje se nisu pokazale sposobnima voditi zemlju. Rekao im je da su među izabranima i da će se sutradan njihov predsjednički kandidat obratiti naciji putem televizije i predstaviti Treći val. A onda kreću. Naredio im je da se okupe točno u podne kako bi svjedočili tom činu.
Petog dana, pred dvjestotinjak istovjetno odjevenih tinejdžera zažagrenih očiju, s redarima na ulaznim vratima, u atmosferi iščekivanja Velikog vođe, nakon pozdravljanja i skandiranja slogana, profesor Jones uključio je TV na kojem nije bilo ničega osim snijega . Tajac. U trenutku kolektivnog antiklimaksa, podsjetio ih je na početak eksperimenta, na to o čemu su razgovarali tjedan dana ranije, što su se dogovorili… Osvijestio im je da su izmanipulirani, i da su prihvativši manipulaciju tijekom tjedna uspjeli stvoriti onaj osjećaj arogantne elitističke superiornosti kakav su razvili i njemački građani tijekom nacističke vladavine. Razum su zamijenili pravilima. Prihvatili su uniformiranost. Bili su spremni izolirati nepoćudne . Podsjetio ih je kako su spremno izbacili iz učionice nekoliko onih koji se nisu htjeli pridružiti. Vidjeli smo da fašizam nije nešto što čine neki drugi ljudi. Ne. On je upravo ovdje. U ovoj prostoriji. U našim osobnim navikama i načinu života. Zagrebite površinu i on se pojavljuje… Nosimo ga poput bolesti. Vjerovanje koje zahtijeva snažnog vođu i disciplinu da se očuva društveni poredak. Potom im je pustio film o nacističkom režimu i njegovim posljedicama, čime je projektna nastava za taj tjedan bila gotova.
…
Kako biste – ukoliko vas je zaintrigirao – dobili plastičniju sliku o cijelom eksperimentu, potražite potpunije informacije. Dovoljno je u tražilicu upisati Ron Jones (teacher) i slijediti daljnje linkove, a osobni, detaljni izvještaj samog Jonesa – vrijedi truda pročitati ga – dostupan je ovdje.
Također – a osobno mislim da je to najbolji način da se doživi cijela priča – pogledajte na YouTubeu film Die Welle (2008.) (trailer:
), njemačkog redatelja Dennisa Gansela, koji gotovo doslovce prati stvarni događaj iz 1967., ali se radnja odvija u suvremenoj Njemačkoj (a mogla bi se odvijati i bilo gdje drugdje).
Film je u Njemačkoj ušao u obavezan školski program, dakle, svi ga učenici tijekom školovanja trebaju pogledati. Nakon što ga pogledate i vi, razmislite bi li ga trebalo uvrstiti i u naš kurikulum.
Ili je naše društvo imuno?
Post je objavljen 30.09.2012. u 20:57 sati.