Dugo sam ljubovala s njom..bile smo jedno
U simbiozi s njom putovala sam kroz život
Voljela ju i puštala da budem njome zavedena
Smatrala sam ju blagoslovom i uzvišenom svetinjom
Hodala s njom ruku pod ruku ne napuštajući je nikada
A onda sam počela razmišljati o njenom ubojstvu
Planirala sam njen kraj i sve moguće scenarije njenog svršetka
I odlučila sam ju zgaziti, smrviti, strgati
Planski precizno i nepovratno izrezati na komadiće
I baciti u nepovrat
Politi suzama i zaboraviti da je ikada postojala
Ona se zove nada a ja sam zaista bila njena predana suputnica
Bila sam njena a ona je bila moja
Poklanjala sam joj dušu a ona mi je vraćala gorčinom
Darivala sam joj poljupce i zagrljaje a ona je ostavljala pustoš iza sebe
Poklanjala sam joj vrijeme a ona me varala s drugima
Davala sam joj sebe a ona me zatočila u tunel tuge
Da li će poslije nje ostati oslobođenje ili glad za njom?
Za onim tračkom svjetlosti, za vjerom u neki ljepši svijet?
Za vjerom u ljubav koja nema rok trajanja?
Čežnjom i željom za smislenijim i iskrenijim svijetom?
Da li je utjeha ili iluzija koja nas drži živima?
Onaj trenutak koji nas pokreće ili pogled koji zamagljuje?
Blagoslov ili prokletstvo?
Uzvišenost ili trik u predstavi koja se zove život?
Post je objavljen 30.09.2012. u 00:01 sati.