Marketing
Godišnjica
22.09.2011. prijavih sebe ili se na burzu. Ne na onu lijepu, gdje različiti diplomanti ekonomije dnevno se kockaju s tuđim novcem na onaj isti način kao što su rimski haruspexi čitali budućnost iz iznutrica, nego na onu ružnu, na kojoj se nalazi preko 300 000 državljana ove jadne i napaćene, te neizmjerno blesave države.
Htio sam ovo pisati na samu godišnjicu nezaposlenosti, ali sam bio usred fuša, odnosno kad kažem fuš ne mislim na lošu izvedbu, nego na činjenicu da to nije pravi posao, nego krpanje. Svaki mjesec mi kapa neka hardcore sića na žirić, ovo će pak na ruke (sram me bilo), a onda, čim sam dovršio fuš, pokosila me ova viroza, pa sam veći dio tjedna proležao u temperaturi i bolovima, sanjajući teške ludosti. Moja teorija da me imunitet izdao i od jada što sam ponosni pripadnik najveće hrvatske supkulture, one nezaposlenih. Doduše, nestvaran broj ljudi je bolestan i to u Zagrebu i izvan Zagreba. I dalje nisam zdrav.
Biti nezaposlen, to je nešto najgore na svijetu. Da, sad će se naći neke mudre glave s onim tipičnim, pa eto imaš zdravlje, nisi gladan, krov na glavom, itd. Ja nisam od onih ljudi koji uživaju u tuđoj nevolji. Ne shvaćam kakvo je to dobro meni ako u ovome trenutku neka jadna duša se bori s nekakvim prokletim rakom ili neko dijete u Africi trenutno umire od gladi. Samo poremećen i lud čovjek može nalaziti utjehu u činjenici da je trenutno nekome gore. Mene rastužuje da je nekome gore. Jedino da ima paralelnih stvarnosti, pa od svih verzija mene, meni je trenutno najgore, s tim bih bio okej.
Pametne glave. Toga ima na pretek. Već mi je muka nekom reći da sam nezaposlen. Najradije bi rekao da sam jebeno lijen i da neću raditi. Najbolji su mi ostarjeli ostaci komunizma u obliku sveznajućih penzionera kojima ne možeš dotumaćit da posla nema, jer kad su oni bili mladi (obožavam taj dio, nisu ni pušili, ni psovali, ni jebali, ni pili, jebemu kurac, valjda nisu ni disali) onda se posao lako našao. Ma nemoj? Druga skupina su sretno zaposleni mulci koji su isto nabasali iz prve na posao i koji isto tumače svoju preveliku mudrost! Jes probo internet burze? Na svima upisan. Jel' piše mejlove? Oćeš vidjet moje jebeni gmail! A žnjore? Pa ono, to je ono što mene fascinira, čovjek dok i žica po vezama, isto više ne ide. Ja sam ljudima radio neku konkretnu uslugu, a on meni to vrati, a ja to ispucan. Osjećaš se kao teška budala.
Činjenica je da tri osobe koje su me mogle uvaliti u inozemstvo na dodatni studij ili zaposlit, jednostavno su umrle. Ubilo ih, među ostalim, to što su pošteno radili i crnčili za ovaj glup narod. Ovako, jednu finu ženu, sa 48, sredio je ugrušak u mozgu. Zatim jednog finog gospodina srčani u 64., iako sam bio uvjeren da će doživit 100., a drugog finog gospodina je srčani pokupio s 51. Svi su radili dobro, pošteno, domuljubno i naglo umrli. Ništa im nije palo s neba, bili su oličenje poštenja, te zgleda da s takvim predispozicijama, nemoguće je doživiti duboku starost u ovoj prokletoj zemlji. Kako su oni umirali, 2004., 2007. i 2010., tako sam i ja gubio prosperitet za zaposlenje, a moram iskreno priznati da umirem od straha tko ga će Bog uzeti 2013., ako se nastavi ovim ritmom.
Gotovo svaki nezaposlenik će vam reć,i da jedna od jače frustrirajućih stvari, slanje su molbi na natječaje. Na koje redovno rijetko tko odgovori. Ja sam rekao, da dobiješ mail ili pismo u kojem piše doslovce "Odjebi, ne zanimaš nas!", bilo bi puno bolje od toga da se uopće ne dobije nikakav odgovor. Znam to dobro, jer moja nesreća je da je dosta ljudi oko mene nezaposleno. Jedna od drugih stvari koja je česta i koja je mene počela drmati je nesanica.
Nažalost, nije lijepo, ali je istinito, od studenog 2011. do lipnja 2012., kada sam jednostavno prestao piti, popio sam toliko alkohola, tj. kao nikad prije. Opcija a) je sjediti doma i lagano luditi. Opcija b) je biti s ljudima, a to se radi tako da se cuga. Jer je situacija u državi takva, a bome i tradicija da je ovo pijaničko društvo.
Spram onoga što viđam, ja sam još i dobro. Fušam, čitam, svadljiv sam, živ sam. Burza u Zvonimirovoj je najgore mjesto na svijetu. Zgrada izgleda kao bolnica i jednostavno to mjesto ima vibru ambulante, što još dodatno djeluje sablažnjujuće. Najgore je vidjeti ljude 55+ koje je država i društvo jednostavno prekržili i koji de facto čekaju privremenu mirovinu. Ljudi mlađi od 35. su pak preobrazovani, mislim opće ludilo.
Drug Zoka Paradox nikada nije prolazio tako nešto. Ja sam pisao to više puta, potomak crvene buržoazije, čiji je otac iz komunjare postao hadezenjara, ono dno dna od čovjeka. I sad takav bahati klinac, jedinac, kojem nikada nije ništa falilo u životu, čija žena vlastitim klincima brani čipi-čips, tip koji u sebi nema trunke suosjećajnosti, nema trunke osjećaja za onostrano, nema nikakve pripadnosti, čovjek koji spram Hrvatske osjeća manje ljubavi nego što ja osjećam spram jedne Finske, takva lijena baraba, to vodi državu. Ispravak krivog navoda, on ne vodi ništa. Vode, međusobno se poništavajući Kradimir Schumacher te žandar iz Monte Carla. S druge strane imamo Karamarka, koji je špijun koji je zalutao u politiku, koji ne zna i ne može srušiti ove štetočine s vlasti, a SDP i HDZ liče na brod ambicioznih maloumnih štetočina koji su spremni sve upropastiti kako bi njima bilo bolje. A narod nek se jebe, kada je dovoljno glup da glasa, ili za jedne, ili za druge.
Iskreno, mislim da imam više šansi da me Jelena Rozga pozove na spoj, plati večeru i iskoristi me poslije iste, nego da se zaposlim. Da znam, trebalo bi emigrirati, samo, sasvim iskreno, nemam dovoljno snage za to. Već sam dvaput preslagivao vlastiti život i vadio se iz nekih teških govana, ovo bi bilo već treći put, a nemam ni 30 godina. Ja sam pomalo iscijeđen. Nisam do kraja, ali čovjek mora težiti nečem. Trenutno, vrlo ambiciozno, težim redovnoj plaći i rabljenom autu. Kakav sebičnjak.
Pero Panonski
Post je objavljen 29.09.2012. u 23:04 sati.