Dok sjedio je za klavirom,
Tužna je pjesma vitlala njegovim umom,
I svaka je nota tek odjek prošlih vremena,
Tek bljesak nekih samotnih uvala iz sna,
Tek odsjaj nekih prešućenih rima...
Snoviđenje nesvanutih zora...
Ustaje bijesno od klavira, dok još note zvone u zraku.
Lud od boli, udara po tipkama crnim i bijelim,
Dok more podmuklo šumi, dok galeb nervozno viče,
Dok brodovi samotno tonu, dok umire dan,
Dok svjetlo se gasi na starom svjetioniku...
Šiba mu vjetar lice, kiša mu obraz dodiruje,
Vjetar urla mješaujći se sa žamorom ptica,
Urlajućih ptica, nesnosno vjetar dere mu lice!
I on urla iz petnih žila, sputan tijelom što ga koči,
Želi krIla, o, kako samo želi krila,
Da se vine, da pobjegne, da zlodusi žala ne mogu ga pratiti,
Da sve ovo napokon postane san, samo ružan san koji jutrom blijedi...
Sjeo je za klavir...
Prebirući tipke crne i bijele...
Prolilo se crno vino, po tipkama crnim i bijelim,
Nad morem se vinuo galeb nad tipkama crnim i bijelim...
Nad tipkama crnim i bijelim...
Post je objavljen 29.09.2012. u 19:59 sati.