Nema noćas izlaza. Nemam kamo. Samo ja, slike, g talk, na koji se ne javljaš, i strašan osjećaj praznine i gubitka. Mislim da nemam kamo.
Tvoje ignoriranje, tvoje nevoljenje, satjeralo me u kut. Svaka sekunda je teža od prethodne, svaki gutljaj pive nemilosrdniji, i, što je najgore, neučinkovitiji. Onda mi se javiš. Već sam razjebana, već mi je dosta. Taj se osjećaj miješa s osjećajem sreće što si mi se ipak javio.
Onda shvatim da si mi se javio iz nekog glupog osjećaja obaveze, koji sam ti vjerojatno ja nametnula. Mrzim i sebe i tebe. A svejedno ne vidim izlaz. Mislim da nemam kamo.
I tonem, u duboke plave nijanse tuge, u bezizlazne nijanse sive, u svijetlocrvenu vlastite krvi, u narančastu bijesa. Tonem, pokušavam, nemam kamo.
Kunem se, pokušavam ostati na površini, tješim se, možda smisao leži negdje drugdje, u nekom paralelnom svemiru u kojem sam sretna, u kojem sam našla mir, ili neki ozbiljan kreativni nemir, koji nekamo vodi. Ovako sam samo jeftina, potrošna roba.
Trebalo bi biti zabranjeno javljati se ljudima reda radi. Trebalo bi biti zabranjeno ne voljeti nekoga tko voli nas. Jap! Mudro! Znam znam, to sam sama smislila, dugo mi je trebalo da dođem do tog sjajnog zaključka. Ipak, pred nesvjesticu, smatram da je to sjajna ideja, jedna sjajno osmišljena ideja.
Post je objavljen 28.09.2012. u 01:18 sati.