Napokon, čekao sam ovo možda i predugo.... Sada kada sam napokon tu kao da ne znam što bih napisao...
10 mj... toliko je prošlo od kako nisam imao internet. pristup svojim profilima kao ni blogu...
10 mj bez normalnog interneta i kompjutora... sada tek vidim koliko je ovisnos postala ogroman kada su mi sve misli bili usmjerene samo na ovo, sjesti tu, pred ekran. uzeti tipkovnicu pod prste i pisati....
štošta se dogodilo u 10 mj... i kao i uvijek želim sve to napisati na svome blogu....
zašto to još uvijek radim?
zato jer je ovaj blog najiskreniji dio mene. bar je to bila zamisao oduvijek da bude...
i trudit ću se to koliko god mogu tako i učiniti....
pošto je kasno i spava mi se ovaj post bit će tek toliko da se javim svima da znate da sam se vratio.. da...
valjda sam samo to htio sada...
nekoliko postova imam napisano i na papiru, nekoliko u dnevniku pa kada ne budem imao vremena ili inspiracije za novi post budem jednostavno napisao arhiva : i prepiso stari post.
oh da, skoro sam zaboravio hehe.
u biti ,planiram pisanje romana jer sam od onoga kojeg sam počeo pisati prije 3 godine odustao...
nekako je previše bio... ne znam...
što je dalje išla priča činilo se više kao da ga ja nisam smislio. nestalo je emocija u njemu a u meni ih nikada neće nestati.
nestalo je u njemu strasti i erotičnosti, kako bih to moglo onda sličiti meni...
sve u svemu... vrijeme je za nešto ozbiljnije...
možda manje posvečeno samome meni...
i uskoro ću s time krenuti...
dragi prijatelji koji čitate moj blog još uvijek, sada sam dostupan i na faceu i msnu i skypeu....
blogeri također drago mi je da se opet možemo međusobno čitati, ovaj post nebude dugo stajao on je tek toliko tu da se zna da sam se vratio.
Bili smo
Ja sam onaj koji ti je pisao pjesme kada si sanjala o svijetu daleko od nas
ja sam onaj koji se borio za nas i naš spas
Ja sa taj kojeg si nazivala svojim anđelom, tvoj raj
Ja, samo ja sam taj, to si govorila a sada je kraj!
Anđeli ne trebaju krila oni su posvuda oko nas
Ali meni nisu trebali anđeli dovoljan mi je bio tvoj anđeoski glas
Reci mi, ne okreći se, priznaj nam da možemo se izboriti
U plamenu svoje ljubavi zauvijek goriti.
Ljubav prema tebi uvijek bila mi je sve
A što da radim sada kada nema te?
Ljubav trajati će vječno rekla si
Ljubav hoće voljena, doista da, ali ne i mi.
Pisao sam pjesme, pisma i priće
Slušao tvoje srce kako se veseli, svakoj kliče
A što sada, mome srcu nitko ništa ne šalje
Suzama isperem lice i idem dalje.
Ja sam onaj kojeg si voljela, svojim princem nazivala
Ja sam onaj za kojeg si ljubav u srcu skrivala
Ja sam taj, sjećaš se zar ne
Bili smo jedno, ti i ja bili smo sve.
Prijatelji, ljubavnici, ti meni sestra ja tebi brat
BIli smo nekada tim a sada došli smo u rat
Moje srce protiv tvoga
Kako mogu da borim se protiv srca tvoga, srca moga?
To je kao da maču uzmeš oštricu ili vatri toplinu
Kao da srušiš planinu i uništiš dolinu
mi nejdemo jedno bez drugoga, mi smo par
Ako mi ne možeš ljubav vratiti barem snove mi pokloni za dar.
Laži, reci da ćeš se vratiti
I znaj, manje ću patiti
Lagat ću si da bilo je istine u tome
Od sada pisat ću samo o boli u životu svome.
evo jedna pjesmica... do čitanja :)
Post je objavljen 28.09.2012. u 00:27 sati.