Marketing
Nakon reklamnog bloka i predstave posvećene surovim ritualima, uhvatim se kako brojim pruge, fascinirana neharmonijom prirode. Čini se da sam ispljuvala cijelu vjećnost do trena kad sam ušla u kolonu putnika.
Pokrećem se jednolićnim gibanjem limene mašine i osjetim kolotečinu.
Vrata histerično škripe, prozor cijedi ponedjeljak na staklu i ječi svoje simfonije. Siva lica, sive isprane ulice, podsjećaju na bezbojnost dana i uzalud potrošeno vrijeme. Moji suputnici premazani mastima zadovoljstva:
te politika, te novac , te materija sama po sebi
svi u nekom kaosu oboljevaju od moderne kuge.
Atmosfera se sužava. Taktvi pod tračnicama u jednakim razmacima, trijezne, one što se ističu, od tog sna da neće biti etiketirani. Masni džepovi se podsmjehuju, ja lijepim žvake po sjedalima i bacam kamenčiće kroz prozor.
Putnici u izlizanim starkama nisu namjenjeni ovom peronu. Sigurna sam da će kasnije plaćati porez na lak što su ogulili džonovima.
Na sljedećoj stanici izlazim! Monotonija me umara.
A sva ta lica i luksuzni šeširi? kao da su ikad išta značili. kao da ću ih se ikad ponovo sjetiti?!
Post je objavljen 27.09.2012. u 10:34 sati.