Pregled posta

Plavo-bijeli blues ~ Sidi Bou Said (Dan 1, 25.09.2012.)

Dok brzinom od stošesdeset do stoosamdeset kilometara na sat u svom Dusteru prašim prema Beču ne bih li uhvatio Tunisairov let 643 za Tunis, u glavi mi se mota nekoliko misli: 1) Ide li mi se natrag na vrućinu pogotovo sada kada smo ju se mi doma riješili (prognoza kaže da će ovaj tjedan u Tunisu živa prelaziti 35 Celzijaca); 2) Postoji li uopće Tunis izvan all-inclusive paket aranžmana i neće li me tamo dočekati sami paket-aranžmanci; 3) Hoću li uopće stići na vrijeme na let jer vrludanje po slovenskim cesticama predugo traje (a sve u ime izbjegavanja zloglasne zlovenske vinjete); 4) Ili ću negdje od tolike žurbe i izgubiti život?
Da, krenimo od kraja. Nisam poginuo kao što vidite jer komunikacija s onim drugim svijetom još ipak nije moguća. A i na let sam stigao. Stari Boeing 737 davno je vidio bolje dane. Možda onda kada su napravljene i odore kabinskog osoblja. Tamo negdje u 80-tima. Sjedala razdrkana, stara i prljava. Volio bih reći nešto tipa: "Baš kao što sam zamišljao.", ali razdrkandžiju sam očekivao od autobusa, vlakova, taksija i kamiona. Ne i od aviona. No, dobro. Na kraju je taj djedica Boeing 737 poslužio svrsi - za pristojne novce prebacio me do sjeverne Afrike.
Paul Theroux je u svojoj putopisnoj knjizi "Pillars of Hercules" napisao o Tunisu nešto tipa (ne sjećam se baš točnih riječi): "Tunis je otok, okružen s jedne strane vodom, a s druge parija državama: fanatična Libija na jugoistoku, krvlju natopljeni Alžir na zapadu i plavi Mediteran na njegovoj dugoj nepravilnoj obali...". U međuvremenu su se neke stvari promijenile. Alžir i njegov fundamentalizam i građanski rat nekako su sišli s novinskih naslovnica. Gaddafi je negdje pod pijeskom Sahare. A i Tunis je s "proljećem" pozdravio svog dugogodišnjeg gospodara Ben Ali (ne znam zašto, ali ovo mi ime uvijek zazvuči čisto onako holivudski) i okrenuo novu stranicu. Mediteran je još uvijek tu. Kao i taksisti pred terminalom glavne tuniške zračne luke Tunis Carthage. Kroz sljedećih par dana uvidjet ću da svaka druga stvar u ovoj zemlji nosi naziv Cartage: od zračne luke preko trgovina do restorana, barova i hotela. Kartaž - tako to kažu Tunižana. Kartaga - tako to kažemo mi.
Kod dolaska u neku arapsku zemlju valja se psihički i fizički pripremiti za taksiste. Pogotovo one aerodromske. Ti su najgora sorta. Čim s vrata aerodromskog terminala ugledaju izgubljenog stranca, poput obada krenu na njega. Pravilo jedan ponašanja u arapskom svijetu: ne izgledaj izgubljeno. Ne doima se lako kada si zaista izgubljen. Ja s limenkom coca cole pronalazim zidić isušene fontane i sjedam dok ne polovim sve konce. Taksisti vrlo brzo posustaju.
Zrak je težak. Ima nekih tridesetak Celzijaca, lagani povjetarac, ali svejedno zrak umara. Nebo je bezizražajno sivo. Ne mogu dokučiti da li je prekriveno sivim oblacima ili smogom ili oboje. Vjerovatno ovo treće. Sunce je tamo negdje. Iza svega toga. Grije, ali užarena kugla nigdje se ne vidi. U zraku je miris ispušnih plinova.
Odlučujem do Sidi Bou Saida uzeti taksi. Druga opcija je pričekati lokalni bus za Tunis i onda natrag prigradskom željeznicom za Sidi Bou Said. Ako se bus i pojavi, ova opcija sigurno bi mi pojela dva sata vrijednog vremena.
"Taxi, taxi!", nije trebalo puno da me uoči jedan taksist čim sam se dignuo sa zidića.
"Taksimetar?", pitam ja njega. Aerodromski taksisti poznati su po pokušaju nekorištenja taksimetra, pogotovo ako je u igri stranac.
Dobivam potvrdan odgovor.
"Od aerodroma do Sidi Bou Saida je trideset dinara.", ubacuje mi se drugi, prijatelj onog prvog taksista.
Ja i dalje inzistiram na taksimetru. Dok se onaj prvi taksist drži po strani (bit će da ovdje vrijedi pravilo starijeg, jačeg ili tko zna čega), ovaj drugi pravi se da ne čuje ovu magičnu riječ. Okrećem se i odlazim. Iznenada, vjerovatno u strahu od gubitka posla, budi se onaj prvi i nudi taksimetar. Pristajem.
Pola sata kasnije, u Sidi Bou Saidu, taksimetar pokazuje tridesetipet dinara. Češem se po glavi. Tko je ovdje lud?! Za cijele vožnje imao sam taksistove ruke na oku ne bi li se "slučajno" poigrale s taksimetrom, kao što mi se jednom prilikom dogodilo u Beogradu. No, to se ovdje nije dogodilo. Vjerovatno su se poigrale ranije. Pouka broj jedan: što god da ti napravio i koje god da pravilo slijedio, aerodromski taksisti uvijek pobjeđuju. U to ne valja sumnjati.
Sidi Bou Said živio je u 12./13. stoljeću. Nakon običnog života, povukao se u osamu na vrhu brda, gdje danas stoji grad, i nastavio živjeti asketskim načinom života. Na kraju je ovdje i otegnuo papke i sahranili su ga tu negdje u gradu. Ukratko, falile su mu daske u glavi.
Grad je danas jedan od onih must-see turističkih destinacija. I nije to neobično. Bijele kuće plavih prozora i vratiju oku je ugodna slika. Nije oduvijek bilo tako. Taj plavo-bijeli blues djelo je francusko-američkog baruna Rodolphe d'Erlangera koji je 20-tih godina prošlog stoljeća izabrao Sidi Bou Said za svoj dom i obojao cijeli grad u plavo-bijelu nijansu. U istim bojama je i njegova raskošna rezidencija na samom rubu brežuljka s otvorenim pogledom na Mediteran i Tuniški zaljev. Unutra je kombinacija modernizma i arapske arhitekture da se ne bih požalio kada bi mi ponudili da živim u njoj. Jebiga, znam da se to neće dogoditi. Imam ja svoju krletku od dvadesetipet kvadrata. Tješim se.
Za one koji su bili u drugim destinacijama Mediterana, Sidi Bou Said jako će podsjetiti na grčke otoke poput Santorinija ili pak marokanski Chefchaouen. Dok na Santoriniju nisam bio i vidio sam ga samo na fotografijama, sa Chefchaouenom mogu potvrditi da ima sličnosti. Barem u plavo-bijeloj boji, ako ništa drugo. No, Chefchaouen mi je i dalje draži. Izgleda autentičnije, dok Sidi Bou Said izgleda kao da živi samo za turiste. Po danu autobus za autobusom paket aranžmanaca dolazi u Sidi i poput bezglavih ovaca pušta ih se da lutaju po popločenim ulicama grada. Većina će ih se usmjeriti samo na glavnu ulicu, uzduž i poprijeko prepunu kič suvenirnica. Više od toga ni ne stignu u pola sata koliko imaju u Sidi Bou Saidu. A onda će oko pet popodne, najkasnije šest, i zadnji bus odvesti ovce iz grada. Vlasnici onih kič suvenirnica počet će zatvarati svoje trgovine. Uslijedit će slastičarnice, potom restorani i naposljetku kafići. Vrlo brzo gradske će ulice ostati prazne i ostaviti dojam kao da Sidi Bou Said živi samo isključivo za turiste, a kada oni odu, odu i svi drugi i kao da u Sidiju zapravo nitko ne živi.
I ja se povlačim. U jednu od onih plavo-bijelih kućica.

Post je objavljen 17.09.2012. u 23:18 sati.