Ovogodišnja Olimpijada u Londonu Hrvatskoj je s mnogo osvojenih medalja donijela i mnoštvo radosti. Jednu od tih radosti donijeli su nam i naši zlatni vaterpolisti. Svoje dojmove s Olimpijskih igara s nama je podijelio Maro Joković s kojime smo razgovarali i o važnosti vjere u njegovu životu, a zlatni Dubrovčanin pozvao nas je i na Susret hrvatske katoličke mladeži koji se 2014. godine održava u njegovu gradu.
Prošlo je više od mjesec dana od Olimpijskih igara, zlatna medalja je tu... Cijela zemlja je ponosna na svoje zlatne vaterpoliste... Sad kada su se dojmovi i emocije malo slegle, možeš li se prisjetiti tih trenutaka s Olimpijade, što si prvo učinio kada ste pobijedili, koje emocije su te prožimale? I što ovo olimpijsko zlato za tebe znači?
Prvo moram naglasiti da je Olimpijada za mene, a vjerujem i za moje suigrače, bila najljepši period u mome sportskom životu. Cijeli ciklus, počevši od priprema pa do samog zlata, prošao je neobično brzo, ali sam u svakom trenutku maksimalno uživao. Olimpijada je natjecanje koje se održava svake četiri godine i tu se natječu samo najbolji od najboljih. Ona predstavlja vrhunac karijere za svakog sportaša i medalja na Olimpijadi se ne može usporediti ni sa kojom drugom nagradom. Za mene osobno to znači ući u krug odabranih sportaša koji su svojim trudom i rezultatima uspjeli doći u poziciju za borbu za medalju na tako važnom natjecanju. Sav uloženi trud se na kraju isplatio i Olimpijadu smo okončali na najbolji mogući način – ZLATOM. Nažalost, ne mogu Vam riječima opisati osjećaje koji su me tada prožimali jer jednostavno ne postoji izraz kojim bih opisao tu sreću i euforiju koju sam doživio onog trenutka kada sam stavljao medalju oko vrata. Dugogodišnji san je napokon postao java!
Pri dodjeli medalja, istaknuli ste zastavu sv. Vlaha pokazavši time cijelome svijetu zahvalnost prema svojemu zaštitniku koji je bio uz vas tokom cijele igre i doveo vas do pobjede. Što vjera znači u tvome životu?
Sv. Vlaho je simbol grada Dubrovnika i njegov zaštitnik, i ovom gestom smo mu iskazali poštovanje i zahvalnost što godinama bdije i brižno motri na naš Grad. Sigurno je i on imao „svoje prste“ u osvajanju ovog zlata i mislim da je itekako zaslužio da bude s nama na postolju. Vjera je osobna stvar svakog pojedinca i svatko je tumači na svoj način, pa tako i ja. Vjera je pokretač u životu koji nam iznova daje snage da se dignemo kad pokleknemo pred problemima i omogućuje nam da se bez straha uhvatimo u koštac sa životom i svime što on nosi.
Igraš vaterpolo od malih nogu, počeo si u VK Gusaru iz Mlina, danas si u Jugu, od 2006. u reprezentaciji. Profesionalno bavljenje sportom zahtjeva mnogo žrtve i odricanja. Žališ li za čime u životu? Misliš li da si nešto propustio?
Vaterpolom se bavim cijeli život i kroz sport sam doživio mnogo uspjeha i neuspjeha, putovanja, poznanstava i lijepih trenutaka. Sport me, uz roditelje, oblikovao kao osobu jer sam se naučio disciplini, vrednovanju uspjeha, odgovornosti, timskom radu i nositi se s porazima koji su mi bili još veći motiv da budem bolji. U životu ne možemo imati sve. Svakako da je bilo i propuštenih trenutaka, ali ne žalim ni za čim.
U Dubrovniku vaterpoliste smatraju zvijezdama, poglavito nakon osvajanja olimpijskog zlata. Je li teško biti nečiji idol u gradu, poglavito što neki mediji često zadiru u vaš privatni život i često pišu o noćnim zabavama koje pohodite čime kompromitiraju status koji gradite godinama?
Profesionalni sport zahtijeva mnogo odricanja, žrtvovanja i zdravlja da bi se postigao neki cilj i dobar rezultat. Svaki sportaš koji je tako predan onome što radi, bilo u privatnom ili u sportskom životu, ima sve odlike da nekome bude uzor, posebno ako se iza takvoga načina života nalaze rezultati. Svaki čovjek ima pravo na trenutke opuštanja, pa tako i mi sportaši, i ne mislim da radimo nešto nedolično i neprimjereno sportskom duhu čime bismo na bilo koji način kompromitirali sebe ili naš status.
Sa kolegama iz kluba se uvijek rado odazivaš akcijama dubrovačke Crkve, a aktivan si i u pastoralu mladih svoje biskupije. U čemu sve sudjeluješ?
Proteklih par godina moje kolege iz kluba i ja sudjelujemo u humanitarnoj akciji „Podijelimo radost Božića“ koju organizira Dubrovačka biskupija za pomoć obiteljima slabijeg imovinskog stanja. Drago mi je da je iz godine u godinu odaziv sve veći i nadam se da ćemo u sljedećim akcijama zabilježiti još bolje rezultate.
U Dubrovniku se iduće godine održava Susret hrvatske katoličke mladeži. Za susret je osmišljen i poseban promotivni video u čijem snimanju si i ti sudjelovao. Raduješ li se tome susretu? Možeš li pozvati mlade da dođu u Dubrovnik na susret?
Pratio sam ovogodišnji susret mladih što se održavao u Sisku i ugodno sam se iznenadio brojem mladih koji su hodočastili i bili prisutni na tom slavlju i druženju. Veseli me što je Dubrovnik izabran za organizaciju idućeg susreta mladih i ovim putem ih pozivam da nam se pridruže iduće godine i da svi zajedno slavimo Krista.
Post je objavljen 25.09.2012. u 12:22 sati.