"Njene oči više se ne sjaje kada čuje tvoje ime. Njeno srce više ne lupa kada joj se nasmiješ. Ne sviđaš joj se kao što si prije. Stoga, sljedeći put nemoj se iznenaditi kada te ne pogleda, i nemoj gubiti vrijeme pokušavajući razgovarati s njom, jer nećeš dobiti odgovor. Najtužniji dio je što nemaš koga kriviti, osim sebe. Dala ti je svaku šansu, koju si mogao poželjeti. A ti? Ti si je svaki put upropastio.
I pitaš se kako je sada? Pa sada hoda samo sa svojim osmijehom i smije se glasnije nego ikad prije. Prijatelju, izgleda da si je izgubio…"
Nakon nepune 4 godine na ovoj adresi, 40-ak postova ispunjenih riječima namijenjenih Njemu, nakon svih izlazaka i pokušaja približavanju spomenutom liku, mora alkohola i pijanih obraćanja ranije navedenom protagonistu mojih ovdje ispisanih tekstova... Napokon mogu reći da je to poglavlje iza mene.
("O miruj srce... Tho,ne placi...on mi vise nista ne znaci...")
Određene proslave tijekom života sociološkim riječnikom možemo nazvati ritualima prijelaza. Maturalna zabava prijelaz je iz srednje škole na fakultet, iz sigurnosti doma u novu sredinu, svojevrsni je prijelaz u svijet odraslih. Ne, ne osjećaš se tu večer drugačije. Sve je isto svima osim, valjda, meni.
Plesala sam tu večer s Njim. Tada je sve bilo u redu. A onda su uslijedili dani bezrazložnog ignoriranja, brisanja s liste prijatelja kako na društvenoj mreži, tako i u stvarnosti. S Njegove strane, naravno. A sve bez ikakvog povoda i obrazloženja.
On je meni priuštio sate i sate razbijanja glave od zid i preispitivanje same sebe što sam krivo učinila. Nikada nisam dobila odgovor. Priuštio mi je i status "one jadne H. koja nikako da se odljubi od Njega" u društvu. I priuštio mi je barem lijepi ritual prijelaza i lijepo zatvaranje poglavlja zvanog srednja škola. I osnovna, u neku ruku. Ipak je obilježio mojih zadnjih 6 godina. Lijepo zatvaranje je valjda jedino na čemu mu trenutno mogu zahvaliti...
Njemu za uzvrat smijem se glasnije nego ikad prije. Za par dana slavim 6 mjeseci s Dečkom Koji To Zaslužuje. Nikada mi nije bilo lijepše nego sad.
Sjetim se sebe prije par godina. Prijateljicama sam pričala kako ću sigurno biti u puno boljim odnosima s Njim kada odemo na faks i kada se maknemo od svih problema u svojim kućama u rodnom gradu. Nisam vidjela razloga da ne budemo dobri i da ne provodimo sate u autobusu na putu za naš glavni grad gdje ćemo studirati...
A onda, par godina kasnije, točnije u 2.mjesecu ove godine uslijedila je ta maturalna pa njegovo ignoriranje nakon te noći... Polaganje mature, Njegova bolest koja ga je prikovala uz krevet na minimalno mjesec dana vijest primljena od strane mnoštva zajedničkih prijatelja kako "On nije upisao u Zagrebu" i moja nevjerica... Onaj osjećaj kada se raspukne balon od sapunice.
Nisam ga vidjela 4 mjeseca. Ne znam što se događa s Njim. Mali je ovo grad, sreli bi se nekada preko ljeta... Ali ove godine to nije bio slučaj. Priče su uvijek prisutne ovdje gdje živimo... priče kako se puno stvari oko njega naprosto raspada. Ne znam... ne izlazi više s prijateljima s kojima je stalno izlazio, nemam kontakt s Njim. 4 mjeseca ga uopće nisam srela. Vjerojatno je i to utjecalo na moje postepeno hlađenje, na mogućnost razmišljanja zdravom glavom i uvid da mi cijeli period 4. razreda gimnazije i letanje za Njim (koji je bio, i možda još uvijek je, u vezi) nije donjelo ničeg dobroga osim opijanja subotom i onog šta-bi-da-mi-nije-ove-votke-da-me-tješi-mooda. Istina, pogodile su me riječi i zabrinuti pogledi prijatelja i pitanja "kako je on, razbolio se, znam da ste si dobri pa valjda znaš?"... I vijest da nije upisao prvi izbor me pogodila. Ali samo na način kako me pogode vijesti da bilo tko iz paralelnog razreda nije upao negdje. Samo me tako zaboli, površno, kratkotrajno.
ZATVARAM POGLAVLJE, PRESTAJEM PISATI O NJEMU. Nije On više figura u mojoj svakodnevnici. Gotovo. The end. Do nekog drugog puta, dok se svi studenti ne vrate kući za Božić, dok ga ne sretnem nakon toliko dugo vremena... Tko zna, možda i pitamo jedno drugo "kako si?"...
**********
Ipak, ne prestajem s vođenjem bloga, to je sigurno :)
Mjeseci iza mene bili su... Najbolji. Ako izuzmemo upise i to što sam upala na novinarstvo, svoj prvi izbor. I to što me vlastita majka ubila u pojam oko izbora fakulteta pod krinkom "kako mi želi sve najbolje i kako u tom zanimanju nema budućnosti". Pogađate, nisam upisala novinarstvo. 8 minuta pred ponoć mijenjala sam listu prioriteta i ronila suze idućih 5 dana.
A Dečko... Zvat ću ga D.
Kažu da je najljepša ljubav s najmanje očekivanom osobom u najmanje očekivano vrijeme. Pokazalo se istinitim u našem slučaju. Ni moj odlazak na studij i kilometri neće činiti razliku. Volim ga... I to je to.
Ljeto... Mirno, bez alkohola i mojih ispada zbog nesretnih ljubavi. Imam D. i to je sve što je potrebno. (patetike li, oh!)
Ljetovanje... S prijateljicama, nakon čeka je uslijedilo 3 dana na Jadranu s Njim. Najbolja 3 dana koja su obilježila ljeto, definitivno.
Toliko od mene za ovaj put. Nakupilo se materijala ovaj put. Idući neću ovako dugo čekati :)
Lijep pozdrav :*
Post je objavljen 24.09.2012. u 17:00 sati.