Cesta je bila skliska, vožnja neoprezna, a jarak dubok. Na cesti opel corsa, za volanom trener kadetkinja Odbojkaškoga kluba Split 1700, a do dna jarka šest metara. Bilo je vrijeme objeda, te je Anđela Mužinić SMS porukom obavijestila roditelje da postave stol. Taj je ručak, međutim, propustila, baš kao i mnoge nakon toga. Sve dok joj jednoga dana, na rehabilitaciji u Varaždinskim toplicama, nije prekipjelo: “Tata, vodi me doma!”
Anđela Mužinić imala je samo 13 godina kada je, sanjajući o karijeri vrhunske odbojkašice, postala vijest u crnoj kronici. Toga 3. lipnja 2006. godine, samo koji kilometar daleko od kuće u Srinjinama, nastradala je u teškoj prometnoj nesreći. Poslala je poruku ocu i probudila se u bolničkoj postelji.
Anđela Mužinić danas ima 19 godina i o snovima ne govori. Ona ih, naime, živi. Prije tjedan dana vratila se iz Londona s Paraolimpijskih igara gdje je bila ne samo najmlađa hrvatska predstavnica, nego joj je i Europski paraolimpijski odbor dodijelio nagradu za najbolju mladu sportašicu Staroga kontinenta. Tu vijest, za razliku od opširnih izvješća s mjesta jeze u Tugarima, teško da ste igdje mogli pročitati. Stoga ćemo je još jednom ponoviti: Anđela Mužinić proglašena je najboljom mladom europskom paraolimpijkom! A nagrada se, ako vam nije dosta, službeno zove “Best of the Best Award 2012”. Najbolja od najboljih.
Dijagnoza je bila grozna. Lom sedmog i osmog prsnog kralješka prouzročili su oduzetost nogu, a krv se izlila u pluća. Bez respiratora nije mogla disati. Kod Anđelina trenera i vozača corse Marija Stipkova također se sumnjalo na ozljede kralježnice, dok su njezine suigračice i sumještanke Milena Aljinović i Antonela Žure – koja je Anđeli i danas ne samo najbolja prijateljica, nego, kako kaže, sve u životu – zadobile teške ozljede glave. Petra Vladušić čudom je prošla sa samo dvije ogrebotine na nozi.
– Kad san je vidija u bolnici priključenu na aparate, pa san u nesvist – prisjeća se Željan Mužinić, Anđelin otac i čovjek koji ju je uvijek vozio na utakmice. I nikad, a to je nekoliko puta tijekom intervjua ponovio, neće sebi oprostiti što isto nije učinio i te kišne subote kada su Splićanke igrale prijateljski susret u Makarskoj.
– Trener mi je reka da će čitava ekipa ić jednin kombijen, no posli je iz Kaštela svojin auton doša u Srinjine kako bi pokupija naše cure jer je naručeni kombi bija premal. Ma, bar da je nazva, ja bi odveja cure. A grizen se i šta nisan iša gledat tu utakmicu, a skoro sve san Anđeline utakmice gleda – cijedi Željan Mužinić riječi iz knjige tužnih sjećanja.
Anđela ga sluša i – smije se. U trenucima kad se i novinarima, tim profesionalno izdeformiranim bešćutnicima, cakle oči, ona se smije!
– Nisan plakala ni kad san svatila da više neću moć hodat, niti san ikad zažalila šta mi se ovo dogodilo. Bila je s menon u toplicama jedna cura koja nije tila iz sobe izać, a ja san, eto, svoju invalidnost prihvatila ka da je nešto skroz normalno. Sićan se ka sad da san ocu u šali rekla kako ću za deset godina, kad stanen na noge, imat zbog jakih ruku najjači smeš koji je iko ikad vidija – veli Anđela. I ne prestaje se smijati.
Depresiju, tvrdi, ne poznaje. Za razliku od oca koji samo što nije potrčao za Vladinim zrakoplovom kojim je, uz dozvolu premijera Sanadera (eto, nek mu bude oprošten barem jedan grijeh), Anđela iz Splita, nakon četverosatne operacije, prebačena na Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj.
– Život mi je skroz bija pa. Ostavija san se baluna, prista san ić u lov, ma nisan ima volje za ništa, prida san se. A onda me ona digla, spasila me. Rekla mi je: “Tata, a šta ako se ja pridan?!” Te riči nikad neću zaboravit. Umisto da ja nju vraćan, ona je mene vratila u život – ponosno će Željan Mužinić.
Rehabilitacija u Varaždinu trajala je četiri mjeseca, sve do onog jutra kada je Anđela odlučila da je vrijeme za povratak. Bolje toplice od rodnih Srinjina i bolju njegu od obiteljske ionako nije mogla zamisliti.
– Kad san došla doma, cilo misto me u dvoru dočekalo, a u školi mi je bilo tako dobro da ću sedmi i osmi razred zapamtit ka dvi najbolje godine u životu – govori Anđela.
Stolni tenis u početku je nije zanimao. Još u Varaždinu joj je hrvatska reprezentativka Helena Dretar ponudila da proba koji put prebaciti ping-pong lopticu preko mrežice, no Anđela je to odbila. Ni sama ne zna zašto. Ali svi znamo da je pet godina kasnije u paru upravo s gospođom Dretar osvojila broncu na Europskom prvenstvu za osobe s invaliditetom održanom u Splitu. Na Paraolimpijskim igrama u Londonu do medalje nije mogla, no njezina trenerica, Mirela Šikoronja, uvjerena je kako će Anđela za koju godinu pokoriti stolnoteniski svijet. Bit će, a to javno tvrdi, bolja i od najboljih Kineskinja.
Segregacijska politika
– Lipo je to čut, ali bilo bi lipo i da se odnos u našoj državi prema sportašima s invaliditetom promini. Evo, već nam je rečeno kako za dogodine nema novca, pa ćemo sve morat sami plaćat, a dolaze nam kvalifikacijska natjecanja za Svjetsko prvenstvo. Iskreno, ne znan koliko to ima smisla – razočarano će plavokosa stolnotenisačica.
Otac Željan domeće, pak, kako su uvjeti za treniranje u Splitu, a Anđela je članica Stolnoteniskog kluba za osobe s invaliditetom Nec, doslovno katastrofalni. Unatoč tome, naša junakinja dvaput je bila zlatna na Europskim igrama mladih u Brnu, što joj je i omogućilo da, uz 19-godišnjeg češkog plivača Milana Manna, dobije priznanje o kojemu mnogi razvikaniji sportaši mogu tek maštati pred sobnim ogledalom.
Neke od njih, međutim, čeka dobra penzija. Za razliku od Anđelinih paraolimpijaca koji su predloženim zakonskim aktima grubo zakinuti. Prvo ih uopće nije bilo, da bi potom medaljonošama s invaliditetom, u najboljoj maniri segregacijske politike, bilo ponuđeno upola manje novca nego zdravim sportašima. Premda, dajemo vam riječ, od Anđele zdravije nema.
– Ko zna, možda se do donošenja zakona nešto i promini jer je ministar Jovanović sad u Londonu reka kako nije moga virovat da je među paraolimpijcima tako velika konkurencija i da se tako teško dolazi na Igre – zaključuje Anđela Mužinić, priznajući kako, za razliku od nas, ne razmišlja o tome što bi bilo da cesta nije bila skliska, da je vožnja bila opreznija ili da barem jarak nije bio tako dubok.
VINKO VUKOVIĆ
Izvor: Slobodna dalmacija
Post je objavljen 24.09.2012. u 09:57 sati.