Sjedim u samoći,
u tamnoj sobi
prepuštam se hladnoći
Sjedim u tišini
sklapajući oči,
razmišljam o tmini
Otvoreni su prozori
vjetra nema
al' njišu se zastori
Okružuju me duhovi prošlosti
šapuću na uši
nedaju mi zaboraviti
Vračaju mi uspomene
na dane stare,
s vremenom izgubljene...
Osluškujem,
ni zvuka nema,
ništa ne čujem
Nitko se ne oglašava
nitko se ne javlja,
ne razgovara.
Nedostupna sam,
nitko me ne zove,
pa se ni ja ne javljam...
Ko' da je svijet usnio
nakon one noći
zaglušio
To na osmijeh tvoj mislim
i plačem,
nikako da te zaboravim
Tiha sam i sama,
sama,
tišinom okovana!