Marketing
A što je to stara evangelizacija?
(Preuzeto s www.frama-portal.com)
Puna mi je glava već tog izraza „nova evangelizacija“! Toliko puta sam zadnjih mjeseci na mnogim susretima s drugim svećenicima čuo govore o toj temi „nove evangelizacije“, a i među framašima često dolazi to pitanje. Posebno sada kada je papa Benedikt najavio Godinu vjere u kojoj bi se ta „nova evangelizacija“ trebala na neke nove načine približiti i aktualizirati svim vjernicima. Osjećam kao da svi znaju što je to „nova evangelizacija“, a opet se pitaju što hoće papa s time. Izraz je prilično širok, pa mi se prije čini da su po pogledu te „nove evangelizacije“ nastale mnoge predrasude, te jedni likuju kako se tu radi o prihvaćanju karizmatskog i raznih drugih duhovskih pokreta koji su se rasplamsali među vjernicima u Crkvi, a s druge strane teolozi traže nove izraze i tumačenja kojima bi ovoj sintagmi dali širi kontekst i sadržaj od toga.
U svojem najširem razmišljanju o toj temi, zaključio sam kako je ta „nova evangelizacija“ sve ono što ja u svojem naviještanju Boga ljudima činim drugačije od dosadašnjeg i uobičajenoga. Tako ne treba puno mudrovati kako bi se primijetilo i osjetilo da s novim naraštajima nastaju i nove metode pristupa vjernicima, te ta „nova evangelizacija“ nastaje i dobiva sadržaje iz same potrebe da se u novim prilikama na novi način govori o Bogu. Na primjer, već godinama moja braća franjevci organiziraju preko ljeta male duhovne vježbe za ministrante u prostoru našeg samostana sv. Frane u Cresu. To duhovno druženje i molitva, ispunjeni su i kupanjem u moru, te se to ljetno druženje pretvori i u malo ljetovanje. Nama je to prilika da nekim novim katehezama i igrama pobudimo u ministrantima vjeru u Boga, da na neki način radimo na „novoj evangelizaciji“. Za vrijeme tih duhovnih vježbi jedan je dan uvijek rezerviran za hodočašće do kapele Svetog Spasitelja ili kako otočani kažu San Salvadura. Tako smo i ove godine taj dan ranije ustali nego obično kako bi smo izbjegli dnevnu vrućinu i pošli do Svetog Spasitelja. Putem smo izmolili i krunicu, a kod same kapele na otvorenom prostoru smo slavili i svetu misu. Činilo mi se kao da tom svetom misom na otvorenom radimo „novu evangelizaciju“ jer na jedan novi i drugačiji način pristupamo mladim vjernicima. No, klečeći u molitvi u ovoj staroj zavjetnoj kapeli shvatio sam kako je i ona u neka prijašnja vremena bila neki oblik tadašnje „nove evangelizacije“, a sada je postala oblik neke tradicije, neke stare evangelizacije. A što je to stara evangelizacija?
To su ove slike brodova u olujama koje su davni moreplovci, creski mornari i kapetani ostavili u ovoj kapeli kao zavjetni dar zahvale Majci Božjoj i dragome Bogu Spasitelju što ih je očuvao u smrtnoj pogibli. Ta kapela je posvećena Majci Božjoj Spasiteljevoj upravo zato jer je to prva creska građevina koju moreplovci vide kad se vraćaju u svoj creski zaljev. I zato se prvo žele Bogu zahvaliti što su sretno stigli. A dio te stare evangelizacije je i kapela sv. Nikole uz obalu kojem se moreplovci pomole za sretan put, a posljednja je to građevina na izlazu iz zaljeva. Dok sam bio u toj kapeli pokušao sam razumjeti te ljude koji brodom kreću na neizvjesnu pučinu. Stupajući na palubu broda i ostavljajući iza sebe sigurnost zaljeva više nisu gospodari svoga života, jer morske sile i vremenske nepogode su još uvijek jače od svih naših napora da ih svladamo. A kako je tek bilo prije dok su se gradili slabiji brodovi nego danas?
U toj nesigurnosti i strahu pred neizvjesnosti prirode i života Crkva je pozivala vjernike da svoje živote u ovoj kapeli posvete i zavjetuju dragom Bogu. Upravo ova kapelica bila je prilika da se odrasle ljude ponovno potakne na vjeru u Boga, bila je prilika za neku „novu evangelizaciju“ uz one redovite crkvene događaje kroz godinu. No, ta nekadašnja „nova evangelizacija“ sada je postala stara što se vidi i po stazi koja je nekada bila cijelim putem popločana kamenjem, a sad joj se pomalo čak i gubi trag. Kao da hoće reći da se vjernici sve slabije idu zavjetovati Bogu, a sve više uzdaju u svoje vlastite snage.
Ove slike brodova na nemirnom moru, u mojim mislima postaju simbolika za sve nesreće i oluje koje doživljavamo u svojim životima. I nije samo more puno opasnosti i sila koje ne možemo kontrolirati, već je i naš svakodnevni život takav. Da, ne možemo sve kontrolirati i zato je ova kapela upravo prilika svakom vjerniku da se u nesigurnostima svojeg života zavjetuje za pomoć Bogu. Upravo takav jedan primjer među zavjetnim slikama brodova u oluji je i jedna svečana plaketa zahvale, kojom se poimence creski branitelji-prvoborci još 1993. godine zahvaljuju „Nebeskom Ocu i Majci Spasa za zaštitu, blizinu i naklonost u danima boravka na ratištu“. I upravo je ovo dokaz kako i ovi stari oblici evangelizacije popu hodočašća i zavjetovanja mogu biti „reciklirani“ za „novu evangelizaciju“.
Čini mi se kako bi uz ta naša velika i duga promišljanja o „novoj evangelizaciji“ trebali u svojem naviještanju koristiti i ovu staru evangelizaciju. Nije li se i Isus ukazao našem sv. Franji dok se molio u kapeli sv. Damjana riječima: „Franjo, idi i popravi moju Crkvu, koja se kao što vidiš ruši!“ Prisjetio sam se tog događaja kad smo na povratku s našeg hodočašća Svetom Spasitelju naišli na ruševine, kako nam se čini, neke stare kapele. Nije Isus pozvao sv. Franju samo da radi nešto novo, neku „novu evangelizaciju“ već i da popravi staro.
Sam Isus je rekao: “Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.” (Mt 13, 52)
Post je objavljen 22.09.2012. u 19:30 sati.