Na licu tragovi sinošnje šminke . Nije mi se dala skidati. Legla sam našminkana, onako kako sam pored tebe često lijegala, u najljepšem izdanju...
Jesen je već debelo zakoračila u moja snena jutra, i uvukla tebe u moje misli.
Želim ti sve najgore, da me se svaku noć sjetiš, da ti nemirne misli ne daju sna, da te jutrom bude moji mirisi, i da u njenoj kosi tražiš moje plave pramenove. Poželim ti da je ponekad zazoveš mojim imenom..
I da, znam da ćemo se sresti , da ćeš me gutati pogledom, da ćeš razmišljati o meni, o svim našim noćima, o mojim poljupcima na tvom vratu, da ćeš kradom od njenih očiju potražiti moje oči nadajući se da te još malo u njima ima. A nema te... odavno te nema u mojim očima, mislima i mojim nemirima... Isčezao si onog dana kad si umjesto mene odabrao nju, kad si me po tko zna koji put napustio radi nje. Možda je ona tvoja sudbina, ali zašto si se uvijek meni vraćao, zašto nisi dopustio da godine izbrišu moje prste s tvoje kože, da voda sapere moje mirise s tvog tijela... Zašto si dolazio u moj život toliko puta, a još više puta odlazio??
Našminkana, lijepa, sama gledam se u ogledalo u ovo hladno jesenje jutro i poželim ti dobro jutro, i znam da negdje tamo daleko osjećaš moj dah na svom vratu ...
Post je objavljen 21.09.2012. u 09:41 sati.