Ovo preuzimam sa bloga: Kučanica u Japanu.
Tekst je dirljiv i barem meni jako lijep pa Vam ga prenosim u cijelosti.
Takeo, krepki sedamdesetogodišnjak, živio je u seoskoj kući s metalnim valovitim krovom. Iza kuće imao je nešto zemlje na kojoj je uzgajao povrće: slatki krumpir, brokulu, kupus, azuki grah, gljive. U voćnjaku je raslo i nekoliko stabala mikan mandarina i krušaka. Takeo je prodavao svoje povrće i voće i tako prehranjivao sebe i unuka, devetogodišnjeg dječaka koji se zvao Taro i koji je bio siroče.
Takeov štand s povrćem nalazio se podalje od njegove kuće, na mjestu gdje uska planinska cesta oštro zavija i ulazi u zaselak. Nešto dalje počinjale su kuće susjeda. Da bi došao do štanda, trebao je dopješačiti do tog mjesta gdje se cesta savija poput hirovite žute zmije. Na štandu su se opskrbljivali kupci iz sela, njih pedesetak. Većinom su to bili starci u poznim godinama.
Takeo i njegov unuk bili su najmlađi mještani u selu. Takeo je iz dobroćudnosti zbijao šale na svoj račun kad god bi susreo nekog starca iz sela. Štand je i postavio tako da bude bliže susjedima. Lako za nas mladiće, smijao se, mi ćemo pješice.
Takeo je imao ustaljen radni ritam kojeg se pridržavao već godinama. Oko sedam sati ujutro ubirao je svježe povrće u polju i vrtu i tovario ga u tačke. Zatim je otegnutim korakom gurao tačke do štanda. Ondje je po nekoliko plodova pakirao u prozirne plastične vrećice, slagao ih u plitke košarice i izlagao za prodaju. Već oko osam sati bio je natrag kod kuće. Ostatak dana marljivo je radio u vrtu: okopavao, plijevio, zalijevao ili vezivao prignute stabljike povrtnica.
Oko šest sati navečer umoran i zaprašen vraćao se do štanda da pokupi dnevni utržak. Nažalost, u posljednje vrijeme sve se češće događalo da iznos novca u škrabici ne odgovara vrijednosti povrća koje je Takeo nudio na prodaju. Očito su neki kupci uzimali robu ne plativši za nju.
Zar opet, pomislio bi Takeo kad bi zbrojivši utržak utvrdio da je taj dan uskraćen za 200, 300, nekad i 500 jena.
Već više od dvadeset godina Takeo je prodavao svoje povrće i voće na štandu bez nadzora. Nudio ga je na improviziranoj polici načinjenoj od plastičnih sanduka, zaštićenoj od kiše i vjetra samo običnom prostirkom od pruća. Cijene je Takeo ispisivao na pločici kredom. Rijetko ih je mijenjao, već su godinama bile iste. Za tri-četiri veća slatka krumpira tražio je 150 jena. Za glavicu zelja 50 jena. Veliko pakiranje shiitake gljiva koštalo je 200 jena. Novac je trebalo ubaciti u metalnu škrabicu pričvršćenu o kolac. To je bilo sve.
Imao je puno povjerenje u svoje sumještane. Jednako su tako i oni s povjerenjem kupovali od njega. Znali su da nudi samo svježe i domaće uzgojeno povrće. Među njima nije bilo kradljivaca, Takeo je bio siguran. Uz malo dobre volje, bio je uvjeren, svaki se problem mogao riješiti.
Nije mu bio običaj jadati se. Bila je topla, plodna jesen i starac je kao i svaki ratar bio zaposlen berbom i skladištenjem povrća, prebiranjem i sušenjem gljiva, sortiranjem voća. Imao je toliko posla da mu je unuk Taro povremeno morao priskočiti u pomoć nakon škole.
Ipak, na štandu se ništa nije mijenjalo. Roba je još uvijek nestajala bez plaćanja. Takea je to zbunjivalo.
Jednog sunčanog jutra spremio je unuka i rekao mu:
Taro, danas ne ideš u školu. Pomagat ćeš djedu!
Dječak je bio privržen i marljiv pa je s veseljem prihvatio zadaću koju mu je naložio djed. Iako malen rastom, vješto je vozio tačke s povrćem i pazio da ništa ne prevrne. Kad su zaokrenuli za okuku i stigli do štanda, najprije su raspremili povrće. Djed zatim zamoli dječaka da malo pripazi na dućan, dade mu klupčicu da sjedne i strip da čita pa se sam vrati kući.
Taro nije bio dječak koji bi olako shvatio povjereni zadatak. Niti je bio od djece koja se brzo dosađuju. Sjedio je na klupčici i čitao svoju mangu. S vremena na vrijeme dolazili su seljani kupiti povrća i čudili se što ondje vide dječaka. Taro je ozbiljna lica govorio: danas pomažem djedu.
Tek predvečer Takeo se vratio na štand po unuka. Ovaj mu se odmah pohvali i reče: danas sam ti dobro pomagao, djede. Prodao sam svo povrće.
Takeo, umoran od cjelodnevnog rada u polju, ovlaš zaviri u košarice za povrće i uvidje da dječak govori istinu. Onda iza svojih debelih naočala zaškilji u škrabicu i prebroji novac. Ništa nije nedostajalo.
Sljedeći dan bio je opet lijep i sunčan. Takeo nije poslao unuka u školu, već ga je kao i prethodnog dana otpratio s tačkama do štanda i naložio mu da se svojski potrudi.
Danas kad je ovako lijepo vrijeme, siguran sam da ćeš imati mnogo kupaca, reče i ode ostavivši dječaka da sam čuva štand.
Djed je bio u pravu. Dolazili su seljani i kupovali crveni slatki krumpir, zlatnožute klipove kukuruza, svježe zeleno lišće komatsune. U škrabicu su ubacivali sitni novac koji je veselo zvečao.
Oko jedanaest sati automobilom se dovezla neka mlađa gospođa. Nosila je crne rukavice do lakta za zaštitu od sunca i tamne naočale. Stala je pred štand i neodlučno gledala povrće, pa dječaka, pa opet povrće, kao da se nećka hoće li što kupiti.
Dječače! Ti ne ideš danas u školu, upita najzad gospođa.
Danas pomažem djedu, reče Taro i nastavi: Sunčan je dan i djed kaže da ćemo danas prodati mnogo povrća. Zatim se vrati čitanju.
Gospođa nije ništa više rekla. Nije tog dana ništa ni kupila. Ali vratila se već sutradan. Taro je kao i obično sjedio na svojoj klupčici i čitao mangu.
Ona je neodlučno pregledavala vrećice sušenih shiitake gljiva, rukom odvagivala lijepe narančaste kakije, mirisala nashi kruške. Kako toj gospođi dugo treba da se odluči, mislio je Taro, ali nije ništa rekao. Svojim djetinje ozbiljnim licem promatrao ju je dok je ondje stajala.
Pomažeš li djedu svaki dan, upita gospođa.
Kad puše tajfun ili pada snijeg, djed ne može voziti tačke s povrćem. Prestar je. Te dane ostajemo kod kuće i ne prodajemo povrće, odgovori Taro.
Žena malo pošuti pa konačno ispruži ruku i dohvati dvije-tri kruške, spusti novac u škrabicu i sjedne za upravljač automobila. Vozilo brzo nestade iza okuke u oblaku praha.
Sutradan je vrijeme bilo loše. Puhao je jak vjetar koji je divlje povijao bambuse uz cestu. Činilo se da će ih polomiti, ali črvrste grane odolijevale su žustrim naletima vjetra. Takeo je poslao dječaka u školu i sam ostao prebirati jabuke u podrumu. Njegov štand s povrćem dva je dana bio bez nadzora.
Trećeg dana rano ujutro Takeo je unuka najprije spremio u školu, potom je po običaju natovario povrće na tačke i tromim korakom otpješačio do okuke. Dok je pripremao povrće za taj dan, u plitkoj košarici pronašao je žućkastu omotnicu. U njoj je bilo pismo ispunjeno pravilnim karakterima i tri novčanice od po 1000 jena. U pismu je stajalo:
Nisam mogla odmah platiti sve što sam kod vas uzela. Zato vam plaćam danas. Hvala vam za vaše ukusno povrće.
Takeo se nasmiješi u sebi. Bit će lijep dan za prodaju povrća, pomisli.
Post je objavljen 20.09.2012. u 14:45 sati.