Darka sam upoznala u njegovom bircu u Radićevoj. Domus se zove kafić i toplo je za preporučiti ga ikome, jer je tako ugodno mjesto i za popodnevnu kavicu, a i za večernje ispijanje alkoholnih pića. Sjedili smo skupa za stolom i on je pričao kako je počeo voditi Domus. Ispričao je cijelu svoju životnu priču i toliko puta mi je rekao :"i sada znam, tak je moralo biti!" Ta Darkecova rečenica mi od tada odzvanja u glavi i nekako me vodi u svemu što od tog trenutka radim. Koja god stvar da mi se desi uvijek se sjetim Darkeca: "Tak je moralo biti!"
Pa tako i danas, kada sam s D2 imala peripetiju oko njegove paranoje. D2 sam upoznala prije nekih 6 mjeseci i u startu se pokazao kao teški paranoik. Brijao je na nekave vanzemaljce medju nama, na teoriju urote, na manipulaciju ljudima, na koješta još,a sve je to ukazivalo na neki oblik paranoidnog ponašanja i razmišljanja. Al prihvaitla sam D2 takvog kakav je. Jedini problem, koji ja tada još nisam uočavala kod njega, je da se paranoja uvijek, prije ili kasnije okrene i protiv tebe, točnije u ovom slučaju protiv mene. Tako sam dobronamjerno upoznala D2 s frendicom, jer sam od prvog trena mislila da bi se oni mogli dobro složit. I bila sam u pravu, super su se složili.
I onda su počele D2 ove paranoidne spike, da on ne želi da mu se u to netko miješa i da ja njoj prestanem govorit o nekim našim zajedničkim frendicama, jer bi ona mogla pomislit da on s nekim neš ima.. pa da ja nju prestanem maltretirat s glupositma.. i razne ostale prijetnje itd, itd...
U tim trenutku je za mene bilo ključno sjetiti se Darkeca iz Domusa i njegove legendarne zen rečenice: "Tak je moralo biti!" No nisam.. svijesnost se na trenutak uvijek meni izgubi i ja se dam uvući u tu dramu i tek usred te drame ja uspijem stati i osvijestiti što radim. Osvijestiti da sam upala u dramu, ovaj puta zvana "Paranoja" i da se petljam oko toga, što nema apsolutno veze s ničime, a najmanje samnom i da taj cijeli scenarij i misli nisu uopće moje misli ni scenariji, nego od D2. Nekako oduvijek ,još od malena imam nevjerojatnu empatiju da osjećam tuđe osjećaje, da osjećam tuđe misli. Jedan mudar čovjek mi je dosta davno rekao : "Kada si sama promišljaš na dosta visokoj razini o svemu, no htjela ne htjela, ljudi te povuku i počenš komunicirati s njima s njihove razine. Moći ćeš napredovati tek kada ćeš biti u stanju komunicirati s ljudima s one razine na kojoj promišljaš dok si sama".
Imam 32 godine i još uvijek to ne mogu. Uvijek me povuku i uvijek upadnem u njihovu dramu. Tek u sred te drame ja osvijestim da to nisam ja i onda stanem i izađem iz nje, al već je kasno jer reakcija je već odreagirana.
No onda se sjetim Darkeca i njegovog: "Tak je moralo biti."
I tak je zaista i moralo biti očito.. ja ne vidim zašto, al očito je tako bilo najbolje i za mene i za D2 i za frendicu. Zašto? To će se tek vidjeti u budućnosti...
Post je objavljen 18.09.2012. u 13:58 sati.