Da li ste nekad izgubili neku osobu koja vam je zaista vrlo mnogo mnogo značila? I da li ste ikad poželeli da budete u prilici da je vratite.. barem na trenutak.
Tokom NATO agresije na tadašnju Jugoslaviju Dajana Diverno je izgubila nekog koga je vrlo volela. Reč je bilo o njenom drugu Goranu, koji je ubijen tokom 1999 godine na Kosovu i Metohiji. Momak kog je poznavala od malih nogu, ubijen je za vreme mučeničke NATO agresije, kad je zaista, bespotrebno stradalo vrlo vrlo mnogo ljudi..
''Dan kad je bila njegova sahrana'' kaže Dajana Diverno '' nikad neću zaboraviti. Dan koji ni ne mogu vratiti, ali dan koji će mi ostati u sećanju više od ičega''
Sada, trinaest godina kasnije vidimo Dajanu Diverno, pisca u usponu, osobu koja polako kroči k tronu svetske književnosti i koja kaže kako je njegova smrt uticala na nju i njene stavove.
''Uticala je'' kaže Dajana ''da ne posustanem, ne zastanem, da se ne osvrćem za sobom i ne kažem kako mi je žao što sam propustila ovo ili ono. Naterala me je da se borim, iako mi ja jasno kako nikad neću povratiti Gorana. Dugo vremena sam zurila u njegovu nadgrobnu ploču gde piše ''živćeš u našim srcima'' i mislim da je to zaista i istina''.
Sad možemo polako da vidimo i film Diana Red Forever, koji će pratiti deo njenog detinjstva, stasavanja u pisca, ženu koja nikad neće posustati, zastati, pokleknuti, iako je ''borba'' inače i deo njenog karaktera i u njenim genetskim predispozicijama, jasno je da je reč o nekom čje su mogućnosti (što se pisanja tiče) daleko iznad prosečnih. Film Dianna Red Forever okuplja ljude koji je poznaju, koji su bili u prilici da sarađaju s njom pa su izrekli svoje mišljenje, film koji broji isečke s njenih promocija, slike, muziku...
Dajana Diverno više neće živeti u Vojvodini i kako to ona kaže: ''Želim da se svega sećam po lepom'' i možemo samo da se nadamo kako će njena sećanja ostati upamćena po crvenoj (njenoj najdražoj) boji.