Svi ponekad nešto tražimo mislim kako je to ovisno o tome što smo izgubili ili smo možda svjesni kako nešto nikad nismo imali. Ako se sjećamo djetinjstva sigurno se sjećamo kako smo nešto izgubili: prijatelje, roditelje, daljnju obitelj, kućnog ljubimca, ali i stvari...najdražu lutku, ili najdraži automobil... Možda smo izgubili i nešto nematerijalno : vrijeme, ljubav, povjerenje, poštovanje, ili je netko nad nama imao faze svog autoriteta tako da smo nešto morali zatomiti ili smo ulagali u krivo pa smo kasnije postali svjesni da je izgubljeno.
Kroz cijelo to vrijeme odrastanja nečega smo se dobrovoljno odricali. Što cijelo vrijeme tražimo? Čemu teži naše biće? Jesu li lakirani nokti na rukama odraz trajne sreće i radosti? Je li obleka koju nosimo svaki dan, onako za pokazivanje ili je potreba?
Svi ponekad nešto tražimo?
Tražimo li osobu?
Koja je prava vrijednost kojoj težimo?
Usuđujemo li se uopće potražiti je sa onom pravom strašću tragača?
Čitala sam baš jedan stariji list (1999.) koji smo dok smo bili mlađi uređivali i nađoh u njemu Ezopovu misao. Kako dugo nisam čitala taj list. Naprosto mi nedostaje i taj list i Faks pa i malo kulturnih govora (kako bi rekao jedan moj rođo)
EZOP (6.st.pr. Kr. u Grčkoj)
DVIJE VREĆE
Svaki čovjek nosi dvije vreće: jednu sprijeda, a drugu otraga, a obje su pune mana. Ona sprijeda puna je tuđih, a ona odotraga vlastitih mana. Zato ljudi svoje mane ne vide, a tuđe poslove točno opažaju.
Monotipija, mislim da sam je napravila 1997. (uf. pa vidi to je staro)