Pitali djedu za kasnih večeri,
unuci njegovi Marko i Marta;
Zašto su djedo stari Slavonci
pravili kuće od pljeve i blata?
Zašto su kuće imale trjemove
male prozore i niske krovove?
Zašto su djeca u ćošku imala
malene stoliće, klupice, stolove?
Zašto su im krovovi bili
pokriveni trskom, raženom slamom?
Zašto su djeca išla u polje
sa starim djedom, bakom i mamom?
Zašto su kosili žito s kosom,
vezali užima i žnjeli sa srpom'
Zašto je kraj peći stajala lopara
i garava motka sa starom krpom?
Zašto su ornice, plug i drljača
u prašini pod starom šupom?
I zašto dado kaže sa smiješkom;
Djedo to gleda s posebnom lupom!?
Zašto pod zrakom zalazećeg sunca
u djedovom oku zablista suza
kad zamisli sebe na svojem vrancu
kako ga u galop tjera – mamuza?
Dali je djeda bio kauboj
jer kaže da je konje jašio?
Dali je posjetio druge planete
i dali se nekada nečeg' plašio?
… …
E djeco moja slušajte sada;
Sve će Vam djedo polako reći!
I djeda je slušao svojeg star' apu
za zimskih večeri kraj tople peći!
Kuće su pravili od pljeve i blata
zbog jakih zima i vrućih ljeta,
a široke trjemove i male prozore
da im srpanjsko sunce ne smeta!
Ali da može u jeseni kasne
prosuti zrake po starom astalu,
jer kako bi tete mame i bake
štrikale čarape za dječicu malu?
A trska i slama na nisku krovu
čuvaju čeljad od vrućih ljeta!?
To su saznanje uveli ponovno
u programe i planove fakulteta!
A djeca su išla prostirat uža
i skupljati grabljama rasutu slamu
kako bi razumjeli djedove i bake
i više slušali tatu i mamu!
Žito se kosilo kosom i srpom
da radom skrbe sebe i djecu.
Jer rad je kažu; Stvorio čovjeka.
Tako su rekli, a sad … to niječu!?
Bake su pekle domaćeg kruha
za gladnu čeljad sebe i djeda!?
Sad domaći kruh jedu gospoda
i baš im kažu; U tek sjeda!?
Stare alatke stoje pod šupom
još kao sjećanje na drugo vrijeme
kad su ljudi bili ljudi,
djeca djeca, a žene žene!?
Djedu zbog vranca zablista suza
jer mu je bio i brat i pomoć.
S njim je orao, vozio žito,
iz birtije se vraćao kasno, u ponoć!
Da!! Kauboj je djeda bio
hranio konje, krave i bika,
a noću je posjetio sva sazviježđa
čeznutljivim pogledom sa sjenika.
Za strah me pitate i suzu u oku,
i čega se djedovi najviše bole;
Tužan je život, upitna budućnost
ljudi, koji ne poznaju korijene svoje!?
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 13.09.2012. u 22:48 sati.