
Svakog jutra i večeri poslije sna i rada na obali morskoj čeka
primorkinja Rada.Gleda u te modre skute za kim val taj traga,
na te skute ispratila svoga Jeru Rada.Još ga nema,ne vraća se,
a nju zebnje vuku-Ovo je mjesto njozi sveto,tu joj stisni ruku.
Tu joj rone ove riječi Jere milenoga:-Nadaj mi se ljube moja,
majko čeda moga!-Gleda Rada more sinje,more ljubi Radu,navikli se,žive oni u valovnom skladu.A more joj diše plimom i osekom gudi,isto tako,isto tako ko i njene grudi.Blude morem povjetarci nevidljive sjeni-Isto tako,isto tako uzdisaji njeni.Na moru ćeš uvijek vidjet svakakavih brodova-
isto tako plove Radi morem njenih snova. Posestrila se s morem sinjim
u javi i sanju;srodila se s morem sinjim u dugom čekanju.Ona nosi podno srca nosi plamen-roda živa-sinje more u dubini njega vječno skriva.
Post je objavljen 14.09.2012. u 00:02 sati.