Uh, ovo mi se toliko jako svidjelo da sam odgodila učenje i knjigu pročitala u jednom dahu!
Priča ide ovako:
„Dvoje najstarije djece u Dječjem domu Boxton Creek bili su blizanci, Dallas i Florida. Visoki za svoju dob, tamnokosi i tamnooki, žilave tjelesne građe i gruba, nenjegovana izgleda. A taj dječji dom baš i nije bio najugodnije mjesto za život: postojala su općenita pravila, kuhinjska pravila, kupaonička pravila, stubišna pravila, podrumska pravila i pravila iznad kuće, pravila za odjeću, pravila za pranje i pravila za pravila za pravila. Budući da Dallas i Florid nisu bili djeca koja su poštovala pravila, stotine sati proveli su u podrumu u Kutu za razmišljanje, vlažnom ,tamnom, paučinastom kutu u podrumu. Nosili su grube košulje s natpisom Bio sam zločest, grabili gnoj lopatom, gulili krumpire, ribali lonce i podove, prali posuđe, vukli kutije i slomljeno pokućstvo. Ipak, Dječji dom Boxton Creek bio je jedini dom koji su Dallas i Florida imali. A onda su odlučili to promijeniti. Ukrcat će se na vlak čiju su tutnjavu noću slušali i otputovati iz grada. I to uskoro. No njihova će se zla seća napokon promijeniti...“
Naime, upoznat će dvoje prilično šašavih staraca koji žive u dolini Rubindol nedaleko od Boxton Creeka – ovaj postariji bračni par (podsjetili su me na Katherine Hepburn i Henrya Fondu u „Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru“) od odlaska njihovo četvero odrasle djece iz roditeljskog doma osjeća se pomalo suvišno i nelagodno jedno pred drugim. Zato prvi put u životu planiraju odvojena putovanja: ona na otok Kangadoon promatrati ptice (u Dallasovoj pratnji), a on na veslanje rijekom Rutabago zajedno s Floridom.
Međutim, sve se u životu nekako izjalovi...
Cijeli roman je toliko obiteljski, toliko dječji i toliko ganutljiv da već dugo nisam pročitala tako nešto jednostavno, a ljupko i šašavo (dopuštam da me možda samo puca biološki sat i da sam osjetljiva na obiteljske teme) – bez obzira na biološki ili nebiološki sat, „Rubindol“ toplo preporučujem: čita se lagano i ostavlja vrlo sladak i domaći okus u ustima.
P.S. Zbog ovog romana sam se počela pitati (s obzirom da znam da je postupak posvojenja često dugotrajan, bolan i kompliciran postupak), kako je regulirano udomiteljstvo djece u Hrvatskoj. Naišla sam na izvrsnu stranicu www.udomiteljizadjecu.hr Neformalne mreže udomitelja za djecu, u kojoj se u rubrici korisnih informacija pojašnjava kako postati udomitelj za djecu i koji su uvjeti. Razmišljala sam, naime, kako poznajem puno ljudi koji su ostali sami nakon što su im se djeca odrasla i iselila, imaju prazne prostorije i puno vremena. Nije li ovo izvrstan način da se pokloni vrijeme i pažnja nekom tko to doista treba?