Evo jedne iz naftalina – knjigu „Šarmeri bez pokrića“ jugoslavenskog novinara Pere Zlatara prije nekog sam vremena spasila sudbine nazvane „kontejner za stari papir“ za iznos od pukog mrkog medvjeda, pa je, logično, došlo vrijeme da se ta investicija i isplati.
Knjiga – svojevrsni romansirani memoari – obuhvaća razdoblje od sredine 50-ih do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji. Pero Zlatar (odnosno njegov glavni lik) opisuje život novinara zaduženog za praćenje „onog soja ljudi koji u našim prilikama pokušava imitirati tzv. jetset: svijet žute štampe (zvijezde i zvjezdotvorci!), svijet filma – naročito iz ere filmskih koprodukcija u nas – zatim jednim dijelom ljude s televizije, sportaše, pjevače, naše eksportne celuloidne ljepotice, talijanske lovce i trgovce, festivalske „leptire“, manekenke, fotomodele...“
Heh. Zapravo je bilo zanimljivo čitati o vremenu kad je sve počelo (knjiga počinje opisom koncerta Arsena i Gabi, kad je svatko tko je netko (i njegov brat Robert također!) došao u Lisinski prošetati svoju bundu), i vidjeti do koje je mjere eskaliralo. U tom smislu stara dobra vremena nisu nimalo različita od ovih novih – seksa prije braka, nećete vjerovati, bilo je i onda! Djevojke su povremeno koristile prilike preko kreveta doći do zvijezda, a poneki su muškarci to nastojali (zlo)upotrijebiti. I sam je glavni junak ove knjige nekoliko puta poklekao čarima samosvojnih žena (a jedna ga je skoro koštala prvog braka). No više od žena, popustio je pred čarima svijeta poznatih i slavnih, te se nakon nekoliko godina pokušavanja bavljenja „ozbiljnim novinarstvom“ (reportažama, putopisima) ipak vraća društvenom krugu koji ga je prezreo čim mu je okrenuo leđa (odnosno, čim im više nije mogao pomoći u stjecanju popularnosti).
Imam dojam da je ovo ustvari roman s ključem i žao mi je što nemam dovoljno informacija da bih povezala likove romana sa stvarnim (iako starijim, ili možda sad već pokojnim) poznatim ličnostima s ovog prostora. Osobito mi se stranim čine muke koje je glavni junak imao putujući u inozemstvo (sad, kad tih ograničenja nema, ne putujemo više iz inata).
Ovu knjigu svakako moram preporučiti onima koji se sjećaju tih vremena – kažem, ja tu prednost nemam, iako zbog toga roman ne gubi na zanimljivosti – radi podsjećanja na neke događaje i osobe. Ostalima (poput sebe) preporučujem čitanje radi utjehe – da se podsjetimo da nismo mi najgora generacija, jer oni koji dolaze bit će još gori od nas.
Post je objavljen 14.09.2012. u 17:43 sati.