Marketing
Pisana riječ, opasna riječ ...
Ne pišem dugo, jer pisanje doživljavam aktivistički. Nekada se uvijek pisalo s dozom aktivizma. Posudio sam ovoga ljeta tzv. Bijelu knjigu Stipe Šuvara. Članak na wiki više-manje objašnjava kontekst toga fascinantnog dokumenta. Za SFRJ, još debelo u osamdesetih, pisati, govoriti, snimati, bilo kakvo umjetničko djelovanje koje nije bilo u skladu s onom "Poslije Tita, Tito" je bilo opasno. Fascinantan presjek primarno kulture Srbije. Koja je bila živa, nadrkana, nacionalistička, po svemu sudeći kvalitetna. Slovenci su se bavili Golim otokom (npr. Miljenko Jergović se nedavno dotakao Vitomila Zupana i promašio ceo fudbal, Bijela knjiga se obrušava na njega svom silinom, čitali su ga baš nacionalisti, ali Miljenko živi u svome autističnom svijetu u kojem on novi Krleža, a Juga odavno odapela). Dakle nekad je pisati bilo vrlo opasno. Te biti kritičar. Tragikomičan je obračun npr. sa Zdravkom Zimom i Nenad Polimcem (čudo da ga nisu ustašom proglasili, a osobno tu mržnju koja vrišti iz teksta pripisujem Lordanu Zafranoviću i Veljku Bulajiću). Hrvatska partija je otišla toliko daleko u Bijeloj knjizi da su kao problematični umjetnici navedeni Andrzej Wajda i Milan Kundera. Čitaš i ne vjeruješ. Baš me zanimala jel' su obavijestili drugove iz SDS-a da srede problem.
Danas tako nešto nije moguće. Filmovi su postali drek (čast izuzecima, ali ako je holivduski šupak Nolan slavljen kao dobar redatelj, onda je nešto duboko otišlo po krivu), literatura, u klasičnom smislu, sve se manje čita. Novine nemaju nikakav utjecaj, osim kao glasnogovornici određenih politika. To se najbolje vidjelo u bapskoj svađi između Ive J. i Milorada P., kada je cijela medijska scena upregla da zgazi Milorada P. Mislim nije da branim Milorada P., ali svi ti mediji su ga kovali u zvijezde i pokazivali šampionom ljudskih prava. Po meni za srpsku zajednicu, paradoksno, napravio je u devedesetih više jedan opičeni Ivan Zvonimir Čičak. Umjetnost je nešto nezanimljivo. Pisana riječ je mrtva. Pišem ovaj blog od 2004. Totalno sam nevažan. Da sam pisao u komunizmu nešto slično, potezao bih se po sudovima, postao žrtvom komunizma, a znajući sebe, vrlo vjerojatno bi me ubili u Domovinskom ratu. Ili JNA, ili Tuđman.
Imao sam sreće da sam išao u komunistički vrtić. Do 1990. bio sam uvjeren da je Tito živ i zdrav. JNA je dolazila u vrtić. Tragikomično. Jednom je bio albanski vojnik. Nije znao srpski dobro. Mi njega nismo razumjeli, on nas, čovjek je umirao, na kraju su nam uvalili petit beurre kekse. Drugi put su bila dva Makedonca. Ajde, to je bilo bolje. Nikad neću zaboraviti kako im se nije dalo vratit u kasarnu, jer su još sat, dva, poslije bili u kvartu (vadili su me iz vrtića prije spavanja, ako se pitate kak ih vidio). Jedan od najgorih trauma iz života mi je prisilan odlazak u Maršalku kada su me strpali u labudicu. Pamtim kao danas i svoje "vadite me van". Drhtao sam poslije toga. Tada sam zamrzio JNA. Rat, koji je došao nekoliko godina poslije, potvrdio je prvi dojam. JNA, najgluplje kolektivno zlo na svijetu. Nije da ne volim vojsku i vojno, nego ne volim JNA.
Dakle, od malih nogu bio sam ideološki odgajan od institucija režima da budem glupi jugosamoupravljač, što je kod mene izazvalo kontraefekt. Kako sam odrastao za i poslije rata, uglavnom sam poprimio specifičan nacionalizam. Ne volim Franju, ne volim HDZ, ali državu volim. Više sam domoljub, nego rodoljub. Jednostavno, imam nekakve ideale. Nekaj me drži. Čitao sam Starčevića (koji je kritičan spram Hrvatske i Hrvata, mnogi zatupljeni Hrvati bi se duboko razočarali kakvu razornu kritiku Hrvatske i Hrvata taj čovjek piše i kakva kritička promišljanja ima). Moja generacija, više-manje, zna da su Hrvati, zna da se platila gadna cijena za ovu trenutno niš-koristi državu i nemaju krizu identiteta kakva se nalazi kod ljudi iz miješanih brakova (jebiga, sorry, kad je tak, znam predivnih ljudi iz miješanih brakova, ali često nisu na čistu s vlastitim identitetom). Identitet je vrlo važna stvar. Osim kod bogataša, oni vjeruju samo u sebe.
Današnje generacije nemaju nikakvih ideala. Ništa. Ima nešto priglupih ustašoida koji štuju Antu Pavelića (sve bih trebalo nalupat s križevima s Bleiburga), ima nešto priglupih ekstremnih ljevičara, ali generalno gledajući, klinci ne znaju kaj su, kam idu i tko su. Jesam li za ideološko pranje mozga iz SFRJ? Nisam. Jesam li da djeca imaju kolektivni PTSP kao moja generacija? Nedao im Bog da ikada rata vide. Ja sam to gledao s televizije, slušao dosta ljudi koji su svašta proživjeli i vidjeli i tvrdim da to nikome ne treba. Nosim na sebi posredno i neposredno sjećanja iz dva rata i jedino što zaključujem da Bog uvijek nađe dobrih pojedinaca (sa svih strana) da čine čuda usred zla i da se Dobro uvijek provlači i spašava koga može i kako može.
Jedino što po Zagrebu viđam je sve veći broj luđaka. Ono, što bi se nekad reklo nosioci žute knjižice. Sve je više bolesnika, što je najgore i među mladeži. Pritom ne mislim na streloviti uspon ljudi koje je pritisla klinička depresija, nego na vaše klasične paranoidne luđake, shizofrenike, manijake i slične. Bauljaju po ulicama i množe se. Postajemo umorna i bolesna nacija. Luđaci su upozorenje. Poziv na promjenu. Da svi ne prolupamo.
Kaže ova vlast da je ne zanima nada. Ali bez nade ništa. Crkva, točnije kler, samo brblja i ne koristi Bogom danu infrastrukturu koju je sagradio Narod Božji, vjernici. Zajedničkim snagama, iseljena Hrvatska na "privremenom" radu i domaći samoupravljači, odkidali su faktički od svojih usta. Ne pripada Crkva i crkve pokvarenom kleru, nego Narodu Božjem, ali kler je privatizirao narodno. Skoro svako mjesto u Hrvatskoj uz svoju crkvu ima tzv. pastoralni centar s dvoranama i učionicima, popratnim sadržajima. To se koristi za beskorisne vjeronauke i za sumanute zaručničke tečajeve kada teta doktor objašnjava trudnim parovima kako se prave djeca. Stranke su lopovske organizacije. Sindikati pred izumiranjem. Mediji su korumpirani. Udruge su beskorisne. Intelektualci su prostitutke. Vlast je glupa, a glupost, po Matošu, proizvodi zlo. Ne treba biti student PMF-a da se vidi tko jedini ostaje i tko jedini bi mogao povući naprijed. Ali neće. Jebo ih Trident.
Nada umire zadnja.
A što dok umre nada?
Pero Panonski
Post je objavljen 10.09.2012. u 19:17 sati.