Zora sviće nad Kvarnerom. Sunce se polako izdiže nad visoke stijene sivog Velebita, baca tanane konope preko burom osoljenog plavetnila do riječke zavale, nad kojom tisuće duša miriše netom skuhanu crnu kavu. Prozori zatvoreni, a ispred njih studen, siječanjska, kvarnerska studen.
Crvene se gliste razmilile gradom. Skaču, poput koza, po rupama dotrajalog asfalta, guraju se, trube i škriplju. U njima studenti, penzioneri, radnici, lutalice i ispičuture, od svih profila poneki se u njima ljulja. I broj svaki u svojem smijeru kreće.
Trisduja. Riječkim ulicama poznat broj, što grabi centrom uz obalu pa sve do Opatije i Lovrana. A u njenom stražnjem dijelu, na svojem se omiljenom mjestu našao trubač, lik bez imena pomućena uma...
Ili mu se imena ne zna. U toj vrevi kojekakvih priča njegova bijaše zaboravljena, i o njoj nitko ne razmišlja. Od tog je glasa ostao tek zvuk trublje što ga je umješno, pomno izučenim pokretima usta i prstiju, uporno proizvodio. Taj zvuk nekako bijaše jači od glasova umišljenih studenata što kao znaju kako stvari životom kruže, od bahatih srednjoškolaca koji za to ne mare, i od umornih radničkih glasova i pokliča kojima sebe same hrabre ne bi li nekako preživjeli i ovaj dan.
Čulo se mnogo o tom podebljem nasmiješenom tipu zagonetna izraza lica i nezgrapne pojave. Neki govore poludio od rada, ili od alkohola kojim je liječio teške škverske dane. Drugi kažu da ga je rat dokrajčio jer ta duša ne pojmi zla što su se u njem bila izdogađala. No nitko uistinu ne zna tko je trubač, pa ostade tek - Trubač.
Jednom se zgodilo, negdje dolje ispod ceste, pod visokim čempresima i gustim krošnjama stoljetnih hrastova, dok je gradom gospodarila bura, kao i ovog burnog dana, da Trubač dođe do skrovite plaže. Plaže sa svih strana nadvišene sivim stijenama, skrivene od pogleda rijetkih prolaznika. Zadrži se ondje, tupo uprtih očiju prema visovima Velebita na drugoj strani.
Kada bi reful zasvirao podižući stupove posolice u kristalno plavetnilo neba Trubač stade širiti ruke, kao da doziva vjetar pod svoje skute. Kosa mu leti na sve strane, more pod njime divlja kao da ga svakog trena kani povući u dubinu, roba po njemu klati kao rastrgani barjak, a on... On, Trubač samo nijemo stoji. Suze mu klize obrazima, tko će znati da li od bure što mu silom draži pogledom, ili od srca što ga preplavi silovita oluja osjećaja.
Danas Trubač čini što najbolje zna. Tu, kada dah dijeli sa mnoštvom putnika u trisduji, Trubač trubi. I opet o njemu svašta zbore, i čini se da je lud, sišao s uma. No, da je netko od te klike iz auto-troleja mogao vidjeti što taj čovjek nezgrapna lika čini kada rukama podiže vjetar, i stupove od soli kleše, stupove što do neba sežu, bi li rekao da je luđak? Da li bi ga nazivao pogrdnim imenom, ismijavao njegovu pjesmu?
No, ne vidi nitko što iza pogleda stoji. Niti traži razlog koji zida naše snove. Samo nijemo i tiho živi, ili bahato studentski, ili nemarno srednjoškolski, ili smoždeno radnički... Živi i nestaje.
Post je objavljen 09.09.2012. u 21:53 sati.