Masters of Reality i njihov drugi album "Sunrise on the Sufferbus".
Na ovom albumu bubnjeve svira stari lisac, namajstovitiji medju sanjarima koji sviraju, a ne lupaju po bubnjevima, legenda jos od vremena Grahm Bonda, preko Creama, Blind Faith, G B Airforcea, Baker Gurvitz Army.......dakako, ovo je ka neki logicni nastavak emisije od proslog utorka, iako se vremenski vracamo za godinu dana unazad.
Poveznica je - Ginger Baker !!
Album otvara standard za sva vremena "She Got Me( When She Got Her Dress On)".
Da je samo ova tema na ovom izdanju, isplatilo bi ga se prezentirati.
A kamoli i ostalo sta sljedi iza njega.
Doli su linkovi, pa procjenite i sami.
Ako van se svidi, emisija o Masters of Reality, uz prezentaciju cilog albuma, ide u 19:10 u utorak nevecer, na Gradskom Radiju Trogir!
Sinopsis:
Razlog vecerasnje emisije je u Gingeru Bakeru, kojeg smo predstavili i u prosloj emisiji u grupi Bruce, Baker,More.
Naime, taj cudnovati bubnjar je dao svoja najbolja ostvarenja kad od njega to nitko nije ocekivao, i kad je veo zaborava vec polagano padao na njegovu karizmu i umjece sviranja bubnjeva.
Kako smo culi u prosloj emisiji, Baker je na snimkama BBM uspjesno popunjavao sve rupe u zvucnom zidu i isto tako, na svoj osebujan nacin pridonio u skoro svim temama sa onim magicnim dodirom, tako svojstven samo velikima.
Na ovom albumu, koje cemo veceras slusati, albumu koji je nastao prije oformljavanja grupe BBM, Ginger Baker dosize vjerovatno peak svog umjetnickog zivota, dakako, uza svo duzno postovanje opusu grupe Cream i Blind Faith.
Emisija ce isto tako biti malo neuobicajena, jer, da bi vjerno predocili o cemu se radi na drugom albumu, poslusati cemo dobar dio prvog albuma, nazvan po imenu grupe, te u nastavku emisije, kronolski par tema sa ostalih albuma, uz neizbjezni komentar.
Masters of Reality je “hard” rock groupa oformljena 1981 godine od strane gitarista i pjevaca Chris Gossa i Tim Harringtona.
Band se ponekad smjesta u "Palm Desert Scenu", koja ukljucuje sastave kao sta su Kyuss, Queens of the Stone Age i mnoge druge Stoner Rock sastave, Ili, kako sami preferiraju da ih se zove, “Desert Rock" bands.
Samo ime banda, Master of Reality, dolazi od imena treceg albuma grupe Black Sabbath.
Ostaje malo nejasno zasto bas to ime, u stvari, ostaje nejasan kontekst, jer Masters of Reality su daleko od jednodimenzionalne teskometalne grmljavine Black Sabbatha.
Odabir imena biva tim cudniji, ako uzmemo u obzir da su svojim izdanjima pomjesali mnoge stilove, od hard rocka do bluesa, od progresivnog rocka do muzike inspirirane Beatlesima, od drobljenja county/southern elemenata do usvajanja punk forme i naposljetku, ono sta im daje osnovnu boju, avantagrdni pristup, kako kompoziciji tako i samom izvodjenju. .
Doista jedinstveni komplot stilova i uticaja, koji kao rezultat daje muziku koju se ne cuje svaki dan.
Taj nesvakodnevni mix daje muziku bogatu, ali ne nakicenu, jednostavnu, ali ne banalnu, daje muziku koja se uvlaci pod kozu, doduse ne nakon prvog slusanja, ali jednom kad se naseli, ostaje tu dugo….dugo….dugo.
Dakako, kao rezultat, imamo album kojeg opisuju kao “Cream susrece Stoner Rock atmosferu i Indie Rock sound”
Ovo isticen, jer ce bogastvo slicnih poredbi eruptirati nakon izlaska drugog albuma, ali o tome malo kasnije.
Sve je zapocelo 1988 godine kad se stari pajdasi Chris Goss, Tim Harrington, Vinnie Ludovico i Googe, udruzuju i snimaju material koji ce se naci na prvom albumu grupe, nazvan jednostavno, “Masters Of Reality”.
U tom, prvom, razdoblju zivota banda, na samom pocetku, su se nazvali The Manson Family, ali su kasnije izmijenili ime iz razumljivih razloga.
Debut album izlazi i ne pobudjuje neku vecu paznju.
Vjerovatno zbog samog usmjerenja i sadrzaja, glazbena industrija ga ignorira, te album egzistira medju malobrojnim poklonicima, koji usmenom predajom sire vjest o njegovom postojanju.
Kako se oko prvog albuma i dan danas lome koplja, kako po pitanju kategorizacije, tako i na kraju po pitanju same kvalitete izdanja. Kvaliteta u stvari nije upitna, vec je sporna visina koje dosize.
U nastavku emisije cemo poslusati par odabranih tema sa prvog albuma, te se mozete i sami uvjerit.
Nakon izlaska albuma, usljedili su povremeni nastupi, ali band polagano krece prema hibernaciji.
Goss se posvecuje produkcijskom radu, a do pocetka 1992 godine, Tim Harrington i Vinnie Ludovico definitivno odlaze, te ostaje dvojac Goss i Googe.
Nije mi poznato kako je doslo do prvih susreta, ali dolazak Ginger Bakera u grupu je izazvao opce iznenadjenje i pozornost.
Moram napomenuti jos jednom, radnja se dogadja 1992 godine, dakle skoro 25 godina nakon raspada grupe Cream.
Iskreno receno, nikome nije bilo bas jasno o cemu se radi, dok nije izasao rezultat te saradnje, drugi album grupe “Sunrise on the Sufferbus”.
Bivajuci oznacen od znalaca kao remek djelo stoner rocka, od strane establismenta postaje najpodcjenjeniji veliki album u rock muzici uopce.
Doduse, samim pritiskom fanova, album se penje na Top 10, nosen singlicom "She Got Me (When She Got Her Dress On)."
Grupa na albumu mijenja stil, muzika je vise Cream orjentirana, vjerovatno zbog cinjenice da Baker svira bubnjeve.
Dakako, uz Chris Goss na gitari i vokalu, Googe na basu, sam koncept banda je istovjetan konceptu Creama.
Na albumu su bluzijom obojali McCartnija, uz teske rifove i sarkaticne tekstove, podsjetili na Led Zeppelin, ali opet miljama daleko od njih.
Mozda bi najblizi opis bija, Led Zeppelini susrecu Doorse, i to sve zapakovano u Masters of Reality osebujni stil.
Ima tu jos jedan moment, za mene, pored sviranja Bakera, mozda i presudan kad govorim o ovom albumu.
Naime, cijelim albumom, na veoma sofisticirani nacin, se provlaci duh Pere Ubua.
Bez neke direktne veze, povezani samo sa “onim posebnim-avangardno, neuhvatljivim feelingom”, Masters of Reality ovim albumom postaju Pere Ubu Stoner Rocka.
Teme kao sta su "She Got Me", "Jody Sings", "Ants in the Kitchen", "V.H.V." i da ne nabrajamo vise, cine ovaj album jedinstvenim dozivljanjem za slusanje.
Nevjerovatna lepeza uticaja, umixanih stilova, spojenih i sjedinjenih izricaja u jedan novi zvuk, cini ovaj album ono sta je – remek djelo svog vremena, smjestali ga u Stoner Rock, ili Desert Rock ili jednostavno u Rock.
Kad govorimo o tome, zbog same anonimnosti albuma, i recenzije su specificne.
Cudnovata je bila jedna recenzija na koju san nabasa pripremajuci ovu emisiju.
Kratka, jezgrovita i veoma simptomaticna za cijelu atmosferu koja se stvorila oko ovog albuma.
Ide otpriliek ovako:
Pitanje: Kako ces napraviti blues/rock album koji ima svoj apsolutno orginalni zvuk i time postaje bezvremenski u povjesti.
Odgovor: Ti si Chris Goss!
Jos jedna mala napomena prije nego krenemo sa albumom.
Radi se o temi "T.U.S.A.", u kojoj vokal preuzima Ginger Baker, naricuci nad sudbinom Amerikanaca, koji neznaju spremiti posteni engleski caj.
Sarkastican tekst, vise upire prstom u samu Englesku nego kritizira Ameriku.
No o tekstovima sa ovog albuma bi se dalo i te kako razglabati, ali o tome nekom drugom prilikom
Eto, bija bi to tekstualni uvod.
Album je prosa ka i prethodnik, sta ce reci, skoro nezapazen.
Doduse, ka sta smo rekli, nosen singlicom, penje se na top liste, ali ne ostavlja nekog traga.
Da ne ispadne da sam subjektivan u ovom ocjenjivanju, evo jos jednog citata, jednog razocaranog kriticara koji je bija veoma jasan pri ocjenjevanju ovog albuma.
Kaze, citiram:
“Vjerovatno najignoriranije i time najpodcjenjenije remek djelo u povjesti rocka. Jos uvjek vjerujem da ce covjecanstvo rijesiti problem prenapucenosti planete i globalnog zagrijavanja, te da ce biti u mogucnosti kolonizirati susjedne planete i da ce se “Sunrise on the Sufferbus” prodati u 10 miljuna primjeraka i zauzeti svoje mjesto na privh 10 najboljih albuma svih vremena.”
Eto, triba li jos nesto dodati ovome.
Sa svoje strane, bez namjere da se ponavljam, ovaj album ostaje u mojoj kolekciji kao vjerovatno najbolji i najjasniji primjer kako bubnjanje u rocku treba izgledati.
Jer kako Baker svira na ovom albumu granici, ne samo sa genijalnoscu, vec i donosi ogromnu kolicinu lucidnosti majstora koji se vinija u, cak iza njega, nepoznate visine.
Slusajuci ga na ovim snimkama, jednostavno se namece onaj epitet, nabolji, najveci, najmastovitiji, naj naj….u tim trenucima cak i velicine poput Ian Hisemana, Carl Palmera ili Billy Cobhama, zvuce pomalo bljedo.
Znam da je to osjecaj trenutka, ali to je tako.
Ginger Baker je na ovom albumu dao ono sta niko osim njega nije mogao i time u potpunosti zaokruzio zvucnu sliku ove postave Masters of Reality, dajuci im nesvakidasnji i nadasve puni zvuk.
Ovaj album ce vjerovatno ostati highlight njegova umjetnickog zivota.
Necu vise o Bakeru, ipak san malo pretjera, ali poslusajte ga.
Ne cuje se svaki dan ono sta je otisnuto na CDu.
Skola za sve generacije!
Ginger Baker napusta band nakon godine dana provedenih u njemu, a na njegovo mjesto dolazi Victor Indrizzo, bubnjar Circus of Powera i Samiama.
Nakon ove epizode sa Bakerom i albumom “Sunrise on the Sufferbus”, Masters of Reality nestaju sa aktivne scene.
Goss se posvecuje produkciji drugih bandova, dok se Goog prepusta meditaciji.
1997 godine imaju kratki izlet na sceni, kad se pojavljuju u nocnom klubu Viper Room u vlasnistvu Johnny Deppa.
Nastupi rezultiraju zivim albumom “How High the Moon”, na kojem se pojavljuje vokal Stone Temple Pilotsa, Scott Weiland u temi "Jindalee Jindalie."
Cesto sam nalazio podatak na netu da je ovaj album svrstan medju najbolje zive albume ikada snimljene.
Nazalost ne mogu ni potvrdit ni negirat ovu tvrdnju, jer ga nisam imao prilike poslusat, ali nikad nije kasno.
Napokon, 1999 godine, band izdaje treci album “Welcome to the Western Lodge”.
U stvari, tesko je reci band, jer se radi o dvojcu, Chris Gossu i John Leamyu, dok im se samo na jednoj temi pridruzuju Googe i Victor Indrizzo.
Album ponovo prolazi kako prolazi, noseci sa sobom jos jedan veliki poen Gossu u njegovoj viziji avangardnog rocka.
Ponovo Masters of Reality upada u hibernaciju iz koje se budi 2001 godine, kad Gossova veza sa Queens of the Stone Age rezultira izlaskom novog albuma, “Deep in the Hole”,
2001 godine izdaju zivi album “Flak 'n' Flight.”
Peti album “Give Us Barabbas”, izdaju 2004 godine.
Album je u stvari vise kolekcija ispustenih tema sa prijasnjih albuma, nego orginalno ostvarenje.
Novi album sa friskim materjalom izlazi 2009 godine.
“Pine/Cross Dover” izlazi kao koncept album, podjeljen u dva djela, Pine i Cross Dover.
Album predstavlja jos jedan biser u nizu Gossovih ostvarenja.
Tesko je ovako u par crtica oslikat album, te stoga necmo niti pokusat, nego cemo umjeto toga poslusat temu “King-Richard-TLH”.
Masters of Reality su bili sudionici koncerta na kojem je odana pocast Gergeu Harrisonu povodom njegove smrti.
Na koncertu je svako obradio po jednu temu iz bogatog Harrisonovog kataloga.
Goss je odabrao temu “Devils Radio”.
Poslusat cemo i t utemu.
“Devils Radio” je ujedno i posljednja muzicka tema u emisji.
Masters of Reality u stvari i nije band.
To je projekt jednog covjeka Chris Grossa.
Kao pjevac, kompozitor, gitarist i producent Chris Goss, je uvjek uspjevao oko sebe okupiti ekipu koja je u tom trenutku bila ono sta je on zamislio kao pravac kojim band treba ici.
I u tome je napravio djela koja se mirne duse mogu ubrojiti u najbolja ostvarenja dekade pa i sire.
I kao sta smo se veceras uvjerili, svaki album je razlicit, svaka tema na albumima je razlicita, od balada preko psihodelicnih tapiserija do freakovskih gitarskih izleta.
Nazalost, Masters of Reality su slabo poznat sastav, najvise radi samozatajnosti glavnog projektanta.
Cak je Goss poznatiji u muzickim krugovima kao producent nego kao spiritus movens Masters of Reality.
Ironija ili ne...ko zna..!?
Znam samo jedno i to sigurno – Goss je uvjek znao sta radi !
Eto !
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:
Jedna mala napomena, na youtubeu je cili album podjeljen u 5 clipova.
Na albumu inace ima 14 tema.
