U ta doba Osmanlije pokušavaju osvojiti Europu, a baš naši krajevi su svedeni na ostatke ostataka nekad moćnog kraljestva, a mi postajemo predziđe kršćanstva, zadnji bedem u obrani Kristove vjere. U tome smo uspjeli uz pomoć Blažene Djevice Marije, naše kraljice i zaštitnice svega kršćanskog roda. Ključna je bila bitka za Sisak o kojoj piše u prošlom postu, a napomenut ću da Osmanlije nisu uspjeli osvojiti Zagreb, Karlovac, Varaždin, Koprivnicu, Križevce i Senj kao ni Zadar ni Split.
Iz toga razdoblja je zanimljivo spomenuti i kako se obranio Đurđevac radi poznate legende o picokima. Naime godine 1552. Virovitica je 2. kolovoza predana Ulama-paši. Slijedi brzi napad prema Zapadu, ali Ulama-paša ne uspjeva osvojiti Prodavić (utvrdu u Virju), 8. kolovoza u velikom jurišu napada Đurđevac. U brzoj i krvavoj opsadi pogiba nekoliko turskih aga, a Ulama-paša se povukao. Spomenuti Ulama-paša s dobro opremeljenom vojskom brzo se povlači prema Kraljevoj Velikoj i Gradiški, preko Dubrave i Čazme zato što mu Petar Erdődy i knez Juraj Frankapan Slunjski dolaze niz Savu. Ulama-paša pokušava im doći iza leđa. Hrvatska vojska spalila je Gradišku i Kraljevu Veliku. Brzina ovog taktičkog manevra Ulama-bega stvorila je među braniteljima đurđevačke utvrde legendu o lukavstvu i pečenom picoku, što je bilo donekle logično objašnjenje za iznenadno povlačenje turske vojske.
Legenda o picokima
Nekoć davno, u vrijeme napada turske vojske na đurđevačku utvrdu, turski vojskovođa Ulama-beg, naišao je na neočekivani otpor. Nikako nije uspijevao poraziti đurđevačke branitelje. Podigao je šatore u blizini Đurđevca i odlučio čekati dok Đurđevčani ne ostanu bez hrane i dok se, tako izgladnjeli, sami ne predaju.
Možda bi Turci i uspjeli u svojem naumu da nije bilo mudrosti i lukavosti Đurđevčana.
Vrijeme je prolazilo i u okruženoj utvrdi je doista nestalo hrane. Ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru se pijetao kaže picok). Taj mali picok nije nikako mogao nahraniti ljude, on bi bio tek zalogaj jednom snažnom đurđevačkom vojniku.
Tada se jedna mudra starica dosjeti i predloži kapetanu grada da pjetlića stave u top i ispale na turski tabor. Kapetan ju je poslušao.
Kad je pijetao pogodio turski šator, Turci pomisle kako u đurđevačkoj utvrdi ima još toliko hrane da se oni iz grada mogu njome razbacivati i izrugivati im se.
Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište.
Bio je toliko ljut da je Đurđevčane nazvao Picokima i još im je uzviknuo;
"A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!"
I tako bi.
Đurđevačka utvrda je i svjedok jedne junačke epizode, najvećeg od najvećih u ratnoj vještini, Nikole Šubića Zrinskog. Ban Nikola Zrinski 23. kolovoza 1554. s pratnjom dolazi u Đurđevac da bi se ogledao u viteškom dvoboju s bosanskim sandžakbegom Sofi Mehmed-pašom. Mehmed je tražio od bana da pusti na slobodu nekoga zarobljenog turskog vojvodu Murata, ovaj to nije htio učiniti dok mu Osmanlije ne povrate zarobljene kršćanske sužnje. Ne zna se je li ban pozvao sandžaka na dvoboj ili obratno.
Prvih dana srpnja 1554. znalo se već po Hrvatskom Kraljevstvu da će se Zrinski ogledati s bosanskim sandžakom na junačkom mejdanu. Ban Nikola je dvoboj dogovorio 24. kolovoza na otvorenom polju kod grada Đurđevca, onamo neka dođe sandžak, pa će «koplja lomiti». Skupljali su se pred Đurđevcom različiti kapetani iz Ugarske i Hrvatske sa svojim postrojbama, kao Krsto Nadaždi, Luka Sekelj, Ivan Alapić, Franjo Tahi, Pavao Ratkay i drugi. Na rečeni dan nije bilo vidjeti ni Mehmed-paše ni drugih Turaka. Paša boravi blizu Banja Luke.
U ta doba su Osmanlije na vrhuncu svoje moći i polako počinje pad. Naime njihovo carstvo kojim šire i nameću Islam je jako veliko i geografksi ga je teško održavati od zapadnih granica do pred Zagrebom do istočnih i bitaka za Bagdad sa vječitim protivnicima Perzijancima. oni su došli do krajnih granica svojih logistickih mogucnosti. Treba naime znati da su Osmanlije u to vrijeme imali dobro i moderno naoružanu armiju koja nije sličila na laku konjicu iz prošlih vremena. Ratne operacije su počinjale na kasno proljeće a završavale na ranu jesen. Mobilizacija cjelokupne armije uzimala je mnogo vremena, transport armije na bojišnicu također, pa je tako ostajalo samo par sedmica u kojih je bilo moguće zaista voditi rat. Poslije se pokupila vojska pa vraćala natrag do sljedeće godine. Tako je to išlo - iz godine u godinu.
Oni su odlučili ići na Beč i postojala je dobra situacija za njih u vrijeme tridesetogodišnjeg rata, naime Tridesetogodišnji rat trajao je između 1618. i 1648. prvenstveno u središnjoj Europi i Svetom Rimskom Carstvu, ali njegovi glavni akteri su bile skoro sve kontinentalne države. Rat je započeo kao sukob između protestanata i katolika, ali se pretvorio u opći rat koji je uključivao većinu tadašnje Europe. Njegova obilježja bile su plaćeničke vojske, gladi i bolesti. U njemu je izginula gotovo polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke. Rat je započeo u Češkoj Praškom defenestracijom 23. svibnja 1618. kada su protestanti izbacili carske namjesnike kroz prozor palače u Pragu gdje su stolovali. Godine 1619. umro je car Matija bez djece, ali prethodno je imenovao Ferdinanda Štajerskog za svog nasljednika. Ferdinand je bio gorljiv katolik školovan kod isusovaca koji je htio ponovno ojačati katolicizam u tadašnjem carstvu, zbog čega je bio nepopularan u tada kalvinističkoj Češkoj. To je bio povod početku Tridesetogodišnjeg rata.
Ovaj rat najčešće se dijeli u četiri razdoblja: Češka pobuna, Danska intervencija, Švedska intervencija i Francuska intervencija.
Hrvatsko konjaništvo pod zapovjedništvom carskog generala Albrechta von Wallensteina zapaženo je kao izvanredno učinkovito i proslavilo se u brojnim bitkama. Posebno presudni bili su hrvatski ratnici u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena.
Nažalost slabosti u Crkvi i ponovno kao i 1054 svjetovne stvari koje utječu na ljude i duh svijeta koji se uvlači u Crkvu doveo je do mnogih sablazni za koje mnogi poput Martina Luthera nisu imali razumijevanja tj vjere da po Kristovu obećanju Duh sveti bdije nad Crkvom i ispravlja je kad zastrani. On je učinio vjersku reformaciju koja duboko utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezične prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od najvažnijih figura europske povijesti.
On je potpuno odbacio crkveno naučiteljstvo i apostolsku tradiciju, sa povijesne distance možemo pričati o grijehu protiv Duha Svetoga. Primjer kršćasntva i vjere je Sveti Franjo, koji za razliku od njega ne napušta Crkvu već je mijenja uz djelovanje Duha Svetoga. Protestanti potpuno odbacuju sakramente, a Bibliju u koju se ufaju ne shvaćaju u potpunosti jer izbacuju stvari koje im ne odgovaraju odbacivši apostolsko učiteljstvo, pa tako tezom da svatko može tumačiti Sveto Pismo imamo mnoštvo crkava koje su međusobno i u ogromnim suprotnostima, pa iz toga u novije doba izlaze i mnoge sekte i razne vjerske škole koje i nemaju puno veze sa kršćanstvom. Iako istine radi moramo reći i priznati da neke imaju određene segmente duhovnosti i na višoj razini nego kod nas katolika, ali s druge strane ostalo je zanemareno. Kod drugih je neki drugi segment ali jedino kod katolika imamo sve segmente u cjelini.
To raslojavanje je dovelo do strašnih ratova ubijanja, klanja gladi i proganjanja neistomišljenika. U tome je bilo svega a najmanje Krista. Posljedica svega toga je prodor Turaka i islamizacija Balkana, Europa je ostala kršćanska ali u Kristvoju jedinstvu zapravo jedino južna i mi Hrvati kao predziđe kršćanstva zadnja brana od islama.
To Osmanlije na svu sreću ili bolje da rečem Božju pomoć i Marijin zagovor nisu iskoristili. Naime sprermali su se krenuti na Beč dok je bio tridesetogodišnji rat ali uz objektivne probleme kao što su staklni ratovi sa Mlecima i još važnija istočna fronta to nisu mogli. Na istoku su imali ofenzivu Abaz Shaha i perzijanaca koji su do 1623 osvojili Bagdad, istočni Irak i Kavkaz. Onda su Osmanlije 1638 povratili Bagdad. 50-ih opet imaju ustanke u Anatoliji, a novac im sve manje vrijedi zbog priljeva plemenitih kovina iz novog svijeta i smanjene važnosti istočnih trgovačkih puteva.
U razdoblju od 14. srpnja do 12. rujna 1683. vojska Osmanskog Carstva je izvršila opsadu Beča, glavnog grada Habsburške Monarhije. Opsada je okončana bitkom kojom je prekinuto napredovanje Osmanskog Carstva u Europi i ona je označila početak političke hegemonije Habsburgovaca u središnjoj Europi.
Iako je opsada krenula povoljno po Osmanlije, koje je predvodio veliki vezir Kara Mustafa, ubrzo je Habsburgovcima sa sjevera stigla pripomoć iz Poljsko-Litavske Unije. Poljski kralj Jan III. Sobjeski došao je sa svojom vojskom i pomogao Leopoldovom zapovjedniku von Starhembergu. Sam sukob, iako je opsada trajala otprilike 2 mjeseca, zbio se 12. rujna 1683. kada je vojska Jana Sobjeskog, ujedinjena sa habsburškom vojskom, porazila vojsku Kare Mustafe i tako natjerala velikog vezira na bijeg. Priliko bijega, Kara Mustafa je ostavio sav dotadašnji ratni plijen i pobjegao u Beograd. Jan Sobjeski je kasnije prokomentirao kako je on najbliži rođak Kare Mustafe kada mu je ovaj ostavio toliki imetak.
Kada je sultan Mehmed IV. saznao, preko beogradskog paše, da je bitka izgubljena, toliko se razbjednio da je tom istom paši naredio sa mu pošalje glavu Kare Mustafe. Kara Mustafa je pogubljen 25. prosinca 1683., a njegova glava je, kako je i naređeno, prezentirana sultanu Mehmedu IV.
Nakon ove pobjede dolazi do osnivanja Svete lige između Habsburške monarhije, Mletačke Republike i Poljsko-Litavske Unije, kao organizacije zadužene za daljnu borbu protiv Osmanlija.
Nakon ove bitke započeti će Dugi bečki rat (1683. - 1699.) koji će biti obilježen slabošću i brojnim porazima Osmanskog Carstva, te oslobodičačkim pohodima Eugena Savojskoga. Rat je konačno završio potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i širenjem granica Monarhije na dotadašnje teritorije Carstva.
Post je objavljen 09.09.2012. u 14:31 sati.