Jutros, sasvim nenadano, kao u nekom lošem filmu, svijet postade drugačiji. I, premda se grad kudikamo žurio, moje korake otežao je nesnosan lagan protok vremena. Slow motion...
Još jedan od onih jutarnjih halova, prikaza - pomislih, sve dok se nekako ne nađem u sasvim konkretnoj situaciji pa me sa radija dočeka glas jednog od onih nevažnih tipova, političara mislim, gdje kaže - bit će gore. Hoće, hoće, kao da me u to želi uvjeriti, jer svuda oko mene samo bajka i blagostanje. I skače mi po vrhu glave, i masira, jer kao on zna i hoće, za mene on misli i promišlja, kako od mojeg života učiniti nešto, kako da se pobrine za dobrobit moje obitelji, za škole moje djece.
Ne brine me dobra volja tog mojeg višeg i pametnijeg druga, već to što on znade nekako usporiti vrijeme, jer dok broji kao da broji godinama unatrag, do godina mojeg oca i njegovog oca, pa kudikamo dalje. Jer uvijek taj drug isto zbori, i znade sve, sve o svemu. Pa dok priča i meni korak sporiji, kao da me uvlači u vrtlog te bezvremenosti, da mi siše dušu dok konačno sve ne završi u bezdanu kojeg nam je tvorac bit će namijenio. Jer on po meni hoda...
Ma hodaj ti moj uzvišeni druže, nabijem te, i tebe i lozu ti od koje te svoje motive crpiš, jer po meni hodati nećeš, a sve me nešto kopka da te mnogi u mojoj ulici sve manje vole...
A ta ljubav isto bijaše bezvremenska, jer ljubi lupeža i tata, te svoje svetinje u blato baci. Tako da, druže, i ti koji bijaše u toj fotelji prije njega, pazi, jer kad ljubavi nestane mrtvi se broje...
Post je objavljen 08.09.2012. u 22:57 sati.