Sunce polako zalazi na zapadu, dok ustajem. Gledam ga, kao i svaki puta nakon ustajanja iz kreveta. Čudno je kako se sve tako brzo promijenilo, prije dvadeset godina još smo radili danju i uživali na zrakama sunca. Danas je osamnaesti rođendan moje kćeri i taj dan u meni budi poseban osjećaj. Jedno predivno stvorenje, puno ljubavi i dobrote, ali ujedno i samostalna i samouvjerena mlada djevojka – majka kaže kako je to na mene – postaje punoljetna, samostalna i odrasla. Ako je tako, barem je lijepa i pametna na majku! Gledam svoju ljubav dok još spava na krevetu , a rolete još više otvaram. Zrake sunca prelaze preko njene kože, ramena, njenog vrata, lica. Ah, ta žena me i dan danas ostavlja bez daha svojom ljepotom. Zaljubljen sam u nju, kao i dan kada sam je upoznao. Njena smeđa kosa nadvila joj se na lice, dok spava. A njen najjači adut, njene dijamantne oči još su uvijek zatvorene…
Ostavljam ju neka spava još koji tren i odlazim na toalet, kao i svako jutro, te odmah nakon toga popiti vode s alojom. Svako jutro mi počinje na isti način zadnjih dvadesetak godina, za cijelu obitelj radim shake za doručak. Ah, doručak – kako to sada navečer nazvati doručak? Ali čovjek je svojim prisustvom promijenio planet na kojemu živi. Sa današnjih 8,5 milijarde duša na „malom plavom planetu“, definitivno smo utjecali na život na Zemlji kakav smo nekada poznavali. Tijekom dana rade službe samo u posebnim zaštitnim odijelima, dok je ostalima rad danju zabranjen pa većina ljudi radi noću. Nekoć moćna vozila s motorima s unutarnjim sagorijevanjem su zamijenila vozila pogonjena vodikom i baterijama, kakva su se pojavila prije dvadesetak godina. Jedino gdje možete vidjeti vozila koja bruje su popularne utrke trkaćih vozila, za kakve sam kupio karte. Moja curica, što pričam sa osamnaest je moram početi zvati odraslom ženom, je zaražena kao i tata s Formulom1 pa sam je odlučio odvesti na utrku na legendarnu veliku nagradu Monaca u Monte carlu. Nadam se kako će joj se svidjeti odsjesti u Fairmont hotelu? S novim proširenjem hotela, imati ćemo najbolju sobu za pogled, s jedne strane bolidi juri strmom uzbrdicom Beau Rivage i na trg Casino, dok ispod nas izlaze iz tunela na Nouvelle chicane i nastavljaju prema Kompleksu te ih vidimo sve do čuvenog La Rascasse. Naravno, koliko će se vidjeti noćna utrka u Monte carlu, ali danas su sve utrke Formule1 takve. Sjećam se kada su počeli raditi noćne utrke prije dvadesetak godina, sve zbog gledanosti. Čudno kako je to postala realnost i potreba, a ne samo estravagancija zbog same televizijske gledanosti. I sama pomisao kako ovaj shake koji sada spremam za doručak je platio za sve to, jer sam prije dvadeset i dvije godine počeo se baviti nečim drugačijim. Moji prijatelji kažu kako sam imao sreće, ali to je samo dio priče. Da, imao sam sreće i zahvalan sam što sam upoznao u svom životu sve ljude u mojoj organizaciji. Ali imao sam hrabrosti, zdrave logike i odvažnosti započeti kada drugi nisu. Danas, dok se drugi još uvijek ustaju s želudcem i idu raditi, mogu si priuštiti odvojiti vremena za doručak sa svojom obitelji. Jedva čekam dok svi poslože uz kuhinjski šank i popiju svoj shake. Možda danas stignem napraviti jutarnje trčanje u suton? Ne bi li to bilo divno, trčati u suton i tako započeti radnu noć. Dok drugi žure na posao, ti prošećeš do atletske staze i otrčiš par krugova… Ili možda bolje danas u parku? Od kada su park nadvili prozirnim balonima, Maksimir je opet procvjetao punim zelenilom. Možda mi se i žena danas pridruži? Prije njene prve trudnoće, trčali smo stalno zajedno. A onda smo trčali za djecom, mada su nas upravo djeca spojila na više načina nego li je išta drugo moglo…
I eto, minuta otkucava i shake je gotov. Uvijek si ga volim više promućkati u blenderu, pa mi ispadne pun zraka, kao one zrakom ispunjene čokolade koje su zabranili prije desetak godina. Mmmmmm, miris shakea je zbilja očaravajući ujutro – zbilja je okus kao kakav desert, pogotovo ovaj od čokolade. Sada kada je friški shake gotov i u hladnjaku, idem se otuširati. Prije nego li djeca i žena zauzmu sve tri kupaonice u našoj kući… Ah, i to je nestalo – nekada smo samo slušali o soničnim tuševima budućnosti, ali danas ih koristimo. Voda je preskupa, kako bi se s njome još i polijevali. Čak ju više ne koristimo niti za kuhanje, osim u rijetkim prilikama. A u nazad deset godina su zabranili i uzgoj mesa, zbog vode koja je potrebna za uzgoj stoke i peradi. Jedino meso koje možemo kupiti je od govedine ili koze koja više ne daje mlijeko, te od kokoši koja više ne daje jaja i to si možemo priuštiti barem jednom tjedno. Usprkos životu tijekom noći, čini mi se kako danas čovjek živi skladnije s prirodom, nego li prije dvadesetak godina. Cijena toga je bila možda previsoka, ali je čovječanstvo preživjelo.
Dok se tuširam, razmišljam o ženinoj želji. Davno prije si je željela vrt u kojem će se djeca igrati, te psa. Vrt ograđen pod krovom i zaštićen od UV zraka – staklenik – imamo, mada je u njemu nepodnošljivo sparno tijekom dana od vlage kako bi očuvali malo trave i bilja. Možda ipak naručim zatamljena fotoosjetljiva stakla za vrt? Ali psa. Od kada su Don i Charlie otišli, došli su novi zakoni. Kao da nije dovoljno to što sam posjedovao dva psa i nisam imao nikada problema s njima, niti ih napustio kao neki. Danas moramo ispuniti toliko papira, zahtjeva i provjera prije nego li uopće dobijemo psa. Kao da ću otvoriti zoološki vrt doma, a ne imati samo psa. A tek njihov odlazak, ako sam imao dva prijatelja u životu (osim moje žene) onda su to bili Don i Charlie. I sada s pedeset i dvije godine, znam kako ću nadživjeti i trećeg a rastanak tog prijateljstva je najteža stvar na svijetu… Ali hrabri su oni koji znaju put i koračaju svejedno njime. Zašto? Zato što znam kako će me to prijateljstvo obogatiti i usrećiti narednih petnaest godina, ali još važnije obogatiti će život onih do kojih mi je najviše stalno – moje djece i žene.
Ah, već ustaju. Čujem ih kako tapkaju bosi po podu i odlaze u svoje kupaonice, dok se nenadano gasi sonični tuš. Okrećem se, dok moja žena naga ulazi pod tuš sa mnom. Nevjerojatno kako divno izgleda! Prehrana je učinila svoje i zbilja joj se ne vidi kako je imala troje djece iza sebe. Tko zna, možda pokušamo i s četvrtim, dok još oboje možemo? Sada si to svakako možemo priuštiti, zašto onda ne? Ako bude željela još jedno, uz troje bioloških i dvoje posvojenih… Pitam se, trebam li je pitati ili se napraviti blesav? Ipak je to njeno tijelo. Ahhh, taj poljubac… (nastavlja se, 2032.)
Post je objavljen 08.09.2012. u 20:58 sati.