Pregled posta

"Pomoć"

Milla Jovovich for Vogue Italia 9/12

U ljekarni sam završila nakon što mi je i ove subote jedna prodavačica digla živce na maksimum.
Zaliha neofena – tablete, gel i sprej, puna ratna sprema.
Migrene koje traju od moje 12. godine suvremeni je život doveo do takvih razmjera da me primjerice u zadnja tri tjedna glava boli ama baš svaki dan. Među uzrocima i razlozima svakako je tu puno razmišljanja (što mi je i doktor rekao kad sam se s 12 onesvijestila od boli pa su me mama i tata odveli u bolnicu – „mala jednostavno previše razmišlja“), stresa, sekiranja, depresije, anksioznosti, fjake, usamljenosti, osjećaja da je pravda u današnjem svijetu jedva dostižna, ako nekima i nedostižna i još puno svega toga što bi se moglo navesti pod kontemplacione razloge. Ali tome svakako doprinose i puno konkretniji problemi. Obaveze, egzistencijalna borba, enormni trud i rad – što se odnosi na svakoga tko svoj posao, školu, faks ili nešto čime se bavi shvaća savjesno i odgovorno.
I kad se čovjek poželi malo opustiti – onda naleti na susjede kao iz 3 posta prije.
A ako odluči u shopping u subotu ujutro – prodavačice.

Neki sam dan raspravljala s kolegicama i zaključila sam kao mogući odgovor na njihovo pitanje – Zašto danas djeca/mladi/odrasli ne čitaju? – da ne čitaju jer inspiriani konzumerizmom koji i nas same proždire, smatraju da im se to ne isplati. čemu pročitati 10 knjiga, ako im to nije lektira i to obavezna? Čemu pročitati i lektiru te trošiti vrijeme na čitanje, ako na internetu mogu pronaći ne samo sadržaj nego i sva moguća trik pitanja koje KAO razotkrivaju jel' netko stvarno pročitao lektiru. Kad je mene profesorica u gimnaziji pitala koje je boje bila haljina Ane Karenjine kad je srela Vronskog, znala sam jer sam pročitala knjigu. Pročitala bih je bila i bez obzira na to jel' bila „za ocjenu“ ili ne. Čitanje me odmaralo. Opuštalo. A danas i sama čitam sve manje, osijećam da mi to fali u smislu izražavanja.
Doduše, vježbam skroz drugi način izražavanja i čitam stručnu literaturo, no to nije to.

Dakle, da se vratim na ono što sam krenula pisati. Kakve veze ima konzumerizam s migrenama?
E pa takve da me počela opet boliti glava (taman mi je sinoć malo popustilo) jer mi je jutros i gospođa iz Lantee (m/w) na uglu Jurišićeve i Draškovićeve digla tlak.
A subotu ranije to je učinila prodavačica iz Müllera.

Da mi svaka subota mora prisjesti. A kao i moji predragi susjedi, i one su takve da idu do krajnjih granica ljudske pristojnosti pa izazivaju pristojno i dobro odgojene ljude s mrvu soli u glavi koji im VIŠE ne žele popuštati, da postanu neljubazni. Igraju na kartu ljudskog odgoja pa si dopuštaju napasnost.

U Műlleru sam tražila dvije stvari. Točno određenu nijansu Chanel ruža kojeg nije bilo ni u jednoj parfumeriji u kojoj sam ga tražila i točno određenu maskaru. Pozvala sam je i zamolila da mi da taj ruž za koji sam joj rekla neka ga stavi na blagajnu jer ću napraviti đir po dućanu. Lijepe boje novih jesenskih kolekcija mamile su izloženim testerima. Nasmiješila sam se i išla malo pasti oči na sjenilima. Doskakutala je druga i pitala – Treba li vam možda pomoći? – Ne treba, hvala, malo gledam. Nasmiješila se i povukla par koraka dalje. Super.
Kako ću kupiti nešto, ako to ne isprobam na miru, malo to sjenilo protegnem prstom po zglobu i zamišljam kakvo je na očima.
Ja nisam naporni kupac, ne isprobavam 100 nijansi, meni se to ne da. Tu i tamo me nešto privuče i želim malo pogledati, razmisliti. (Ok, često me i kutijica privuče :) I tako nisam došla ni 2 koraka dalje, eto opet one prve, skakuće za mnom ko kokoš. – Treba li vam možda pomoći?
Kažem joj i za maskaru i da je to to za sad i da me pusti da pogledam pa ako mi se nešto još svidi, pozvat ću je.
ALI NE. TO NIJE BILO DOVOLJNO. Doskakutala je nazad kad sam krenula prstom po jednom sjenilu. – Treba li vam možda pomoći?
I ne, ja zbilja ne pretjerujem. Ona je kao navijena, kao žena- robot iz Stepfordskih supruga (samo nimalo barbikasta) ponavljala to jedno te isto pitanje.
– Pa rekla sam Vam da ću pogledati malo.
– Ali ako Vam treba pomoć?
– Pa onda ću Vas pozvati.
Nastavila me je pratiti. Ponovno ja da ću povući prst po sjenilu, a ona mi se stvori s desna – Pa ja Vam mogu pomoći izabrati.
To je bila kap koja prelije čašu.
Okrenula sam se.
- Ne treba mi pomoć, kad mi treba pomoć, onda nekoga zovem, hvala Bogu tu vas je da bi deset. Nisam prošla ni sedminu dućana, već ste me sto puta pitali jel' mi treba pomoć, a svaki put sam Vam rekla da ću vas pozvati ako mi za treba.
Krenula sma prema blagajni, a ona je sumanuto trčala za mnom i kvocala, kvocala ... jao jao pa ja sam tu vama na raspolaganju da vam pomognem!!!!!
- SHVATILA SAM!
Pa sam joj rekla da jedini razlog zašto ću išta kupiti je taj da ove nijanse nema u drugim parfumerijama, kao što je i maskaru teško naći.

Da vide invalida ili nemoćnu osobu na cesti ne bi glavu okrenuli, a ovako nude „pomoć“ milijun puta u pet minuta kao da je to znak neke velike dobrote.
Danas POMOĆ znači KRAĐA. Želim vam ukrasti što više novaca – da kupite proizvode koji vam ne trebaju, koji su precijenjeni i preskupi.
Zgade ti kupovinu do maskimuma.
Još sramote sve kozmetičke kuće čiji se proizvodi mogu tamo kupiti.
Jel' Chanelu treba takva reklama?
Ma jel' treba običnoj plavoj Nivei u limenoj kutijici takva reklama?
Ma takav jad i bijeda od napasnosti ne treba ni otrovu u bočici koji bi se mogao prodavati.

Otišla sam doma.
Imala naporan tjedan.
I jutros u spomenuti dućan u Jurišićevoj u koji ne ulazim jer su stvari bapske, no eto snimila sam u izlogu jedne crne hlače koje su mi se činile ok.
Cijena je i dalje prenapuhana (samo 30% popusta), ali kad nađem dobre hlače nije mi žao novaca jer ih teško nađem.
- Dobar dan, htjela bih, ako ima broja, isprobati one hlače u izlogu.
- Ima, ima broja. Evo samo trenutak.
- Hvala puno.
Kopa ona, kopa.
- Hoćete možda i plave? Ima i plavih.
- Ne hvala, samo te crne me zanimaju.
- A možda smeđe, bijele?
- Ne, ne hvala.
- Imamo i traperica.
I izvadi traperice mrkva kroja, užasne boje.
- Ne, hvala, imam traperice, imam i super bijele hlače, ove crne me zanimaju.
- ALI ZNATE, TO VAM JE xyz marka (ne znam što je rekla, al nikad čula za marku) i sad je popust čak od 30%!!!
- Ma neka, hvala, ne zanima me.
Uostalom 30% i nije neki popust na samom kraju sezone... kažem u sebi i dalje držeći osmjeh na licu i brojeći od 1-10
- Hm, ali šteta je to propustiti. – sad se već lagano nazirala agresiva u njezinu glasu.
Odlazim u garderobu s hlačama i dalje skupim čak i uz taj „velebni“ popust.
Hlače ok. Materijal, kroj.
A ona viče iz vani – A dajte probajte još i par ovih.
- Ne treba hvala.
Izlazim, kažem da ću ih uzeti. Pokazuje mi na neke majice s ČAK 20% POPUSTA.
- Nisam zainteresirana, stvarno imam svega pa i previše.
Napokon dolazi do blagajne, skida one zaštitne alarme za što joj treba 100 godina. Dajem joj karticu, pita me hoću li na rate, kažem da neću – nek skida odjednom. Dok slaže hlače glavom kima prema trapericama mrkva kroja i hlačama „kaki“ boje koje valjda nitko neće, a koje mi je bila pripremila za probu, iako sam joj 100 puta rekla da neću i kaže: A ništa od ovog niste htjeli probati, koja šteta, a super su te hlače.
I da, kap je opet prelila čašu.

- Gospođo, koliko sam Vam puta rekla da me ne zanimaju druge hlače, da ne želim traperice, bijele hlače, plave hlače i da želim crne hlače i to baš ove? Dođe mi da ovaj tren odem ća.
- Paaaaa, na meni je da Vas pitam. – sva uvrijeđena, kao da sam ja nekulturna, a ne ona.
- Shvaćam ja to, da je na Vama da pitate. Ali koliko puta je na vama da pitate? Deset puta sigurno nije. Jel' na Vama da budete toliko napsni?
- Pa oprostite, ali znate ja imam jako puno posla. (Naravno da sam samo ja bila u dućanu.) Znate, moram Vas pitaiti hoćete na rate, pa dok skinem kod, pa dok izdam račun pa kartica.
- Kakve to veze ima s tim što ste me 10-20 puta pitali o pustim hlačama, a ja Vam svaki put ljubazno kažem da me ne zanima ništa drugo?
- Pa ..... Evo, unesite pin, znate, ja samo hoću pomoći.
Opet ta fucking POMOĆ. Kako su se riječi isfucale... Razmišljam kako u današnje vrijeme asocijacija na pomoć nije kao što je bila kad sam kao mala čitala stripove pa se našao neki lik koji se utapa i viče POMOĆ! POMOĆ! Konzumerizam je uzeo takvog maha da je prva asocijacija na pomoć – pomoć pustih prodavača, ekonomista, agenata, trgovačkih putnika da vam pomognu da postanete jadni, siromašni, nesretni, nezadovoljni, da vam se smuči svaki susret s ljudima ...
Danas je izlizana ljubav, izlizana je sreća, izlizana je pomoć.
Izlizane su nam duše.
And counting more.
- Gospođo, hvala Vam lijepa. Smučili ste mi početak i ovog dana. Čovjek više ne može otići i s guštom si kupiti nešto što želi, nešto što mu treba.
- Nema na čemu.

E da, nema na čemu, kaže ona i da mi vrećicu. Izađem van na zagušljivi zrak.
Na ulici baš kraj dućana opet onaj čovječuljak koji prosi, a koji viče na svakog drugog prosjaka koji se približi tom dijelu ceste „da mu ne krade ljude u kojima izazove suosjećanje."

Svejedno je danas, bio prosjak, prodavač, doktor, bravar, odvjetnik, bio bilo što – tko želi preživjeti mora sisati tuđe duše i igrati na ono dobro u ljudima, ali ne da ga to dobro inspirira, već da to dobro isiše jer jedino je to ono čime se hrani, što mu donosi novce.

Draga moja Joanne Rowling, nadam se da si autorski zaštitila pojam “dementora" s obzirom na to da ih nema samo u tvojim romanima.
Oni su svuda oko nas.


Post je objavljen 08.09.2012. u 15:41 sati.