Jedna od stvari koja me uvijek iznenađuje na igračkim blogovima i forumima je sklonost teorijama zavjere. Mogu razumjeti glavni razlog - većinom su to ljudi koji su sami ili preko drugih "otkrili" da se mnogi stupovi njihovog svjetonazora temelje na lažima kojima su bili nahranjeni. Shvatili su da ono što su navikli slušati ne odgovara realnosti i odlučili istražiti zečju rupu. Sada kada su to prozreli, imaju dojam, jasno im je koje su druge pojave na svijetu također zavjere - bile one donekle vezane za seksualno tržište i muško-ženske odnose, vezane s istim protagonistima, ili stvari koje nemaju nikakve veze s onim što im je prvo otvorilo oči.
Iako je istina da je percepcija bila lažna, u svemu tome postoji jedan mali problem:
Ne mogu ovo dovoljno naglasiti u samo jednoj boldanoj rečenici, tako da ću citirati mog omiljenog televizijskog lika (respect čitateljima koji prepoznaju izjavu):
"Žao mi je što ti to moram reći, ali ne postoji nikakva velika laž. Ne postoji sustav. Svemir je indiferentan."
Ono što želim reći je da se vrlo malo stvari na ovom planu događa planirano. Zato je mnogima neke dijelove igre i "muškosfere" toliko teško progutati bez da ih pomiješaju s teorijom zavjere - jer takvo razumijevanje za svaku osobu uključuje razumijevanje dvostrukog paradoksa:
Ljudska seksualnost i njena interakcija s civilizacijom je vrlo, vrlo kompleksan sustav koji je teško u svim aspektima precizno definirati, a kamoli 100%-no objasniti. Zamisliti ogromnu zdjelu juhe s tisuću sastojaka u kipućoj vodi mogla bi biti najbolja analogija cijeloj disciplini. Svakako, promatrač može posvetiti puno vremena proučavanju lonca i uočiti uzorke valova, veličinu mjehurića i koji sastojci tonu, a koji plutaju, ali niti jedan od silnih sastojaka juhe nema moć značajno utjecati na druge. Zajedno tisuću sastojaka tog tipa proizvodi nekakav vidljivi efekt, ali to nije zato što su se dogovorili, već zato što su takve okolnosti.
U slučaju ljudi, jasno je da su postojala dva fluidna stupnja muške seksualnosti, Alfa i Beta, te da su se s vremenom mijenjali i redefinirali, vođeni različitim faktorima (genima, okolinom, slučajnošću, razmišljanjem pojedinaca i sl.). Ključanje svih tih faktora rezultiralo je promjenama u različitim smjerovima, te okvirima civilizacije - kulturom, religijom i običajima - koji su postali samo-održavajuća nadogradnja ljudske biologije. U tom trenutku je situacija postala još složenija - do koje mjere su običaji mogli kontrolirati druge faktore? Ako bi ostavili neku kulturu samo na svome, bez ikakvih pokušaja promjene, koliko bi ona opstala i u što bi se promijenila? Klasičan primjer za to možemo naći u velikim svjetskim religijama, čiji je svjetonazor solidan općenit okvir ponašanja malih i velikih grupa u okolnostima koje su tada vladale, i stoga se i raširio.
Jedan od faktora
Osim kulture, tehnološke promjene uvele su dodatni faktor, u osnovi omogućivši ljudskoj vrsti svijanje ili čak nadvladavanje mnogih prirodnih ograničenja - od bolesti, parazita, starenja, reprodukcije i prehrane, pa do mogućnosti sukobljavanja i komunikacije. Kroz sve to, genetski faktor - manifestiran kao divote Coolidgeovog efekta, predselekcije i hipergamije koje dobro poznajemo - bio je i ostao jedina konstanta, koju su manje ili više kontrolirale i usmjeravale drugi okolnosti.
Kada uspoređujemo sadašnjost sa skorijom poviješću, recimo 2012.-u i 1940.-u, jasno je da su se dogodile određene promjene:
Sve ove promjene (i dobre i loše) se nisu dogodile kao rezultat teorije zavjere, već raznolikih, složenih okolnosti. Humanizam iz izvora Francuske revolucije je doveo do jednakih ljudskih prava za sve ljude. Kombinacija urođene hipergamije i financijske slobode rezultirala je ekstremnim promiskuitetom. Kombinacija promjene vrijednosti i duljeg životnoga vijeka rezultirala je drukčijim stavovima prema braku i dobi prve ženidbe. Svi članovi društva, i muški i ženski, odabirali su ono što im se činilo optimalno (bilo za sebe bilo za druge), prilagođavali se i pokušavali izvući najbolju situaciju za sebe.
Ništa od ovoga nije rezultat nikakve grupe iz sjene, pa čak ni ideologije. Ni feminizam nije velika tvornica gdje se održavaju skupovi komesarijata o tome kakav će zakon sljedeće biti lobiran, isto kao što ni svi igrači nemaju odbore koji odlučuju je li "pump 'n' dump" prihvatljiv način života. Ako mnogo pojedinaca djeluje u istom smjeru, mogu stvoriti institucije i vlade, koje onda nastavljaju to djelovanje, ali to je opet reakcija na spontanost mase.
Ne postoji tajna organizacija koja upravlja tim masama. Ljudi samo žive, pokušavajući izvući najbolje za sebe iz bilo koje situacije, i to je to. Naravno da se većini žena sviđa imati zaštitne mreže i društveno odobravanje za apsolutno svaki izbor koji donesu, isto kao što se muškarcima sviđa imati hareme, prosjacima novac, a životinjama hranu. Čak i kada upotrijebim izraz "ispiranje mozga", to se odnosi prvenstveno na kolektivnu graju mase i povijesnih okolnosti trenutno oblikovanih u neku donekle artikuliranu ideju (recimo, dobronamjerno ali često zloupotrebljavano "samo budi svoj"), a ne na ljude u crnom koji smišljaju propagandu.
"Ali što je s institucijama, pokretima, i drugim društvenim organizacijama?"
Naravno da pojedine strukture, jednom kada su namještene i stabilizirane u neki oblik, imaju u interesu nastaviti svoju egzistenciju. Recimo, katedre "ženskih studija" u SAD-u dobivaju sredstva od vlade temeljeno na svojem "utjecaju u rješavanju problema", tako da im je u interesu stvarati masovne histerije i falsificirati podatke o diskriminaciji, "kulturi silovanja", "razlici u plaćama", "staklenom stropu" i sličnim stvarima. Moglo bi se hipotetski reći da je vlada s više pokornih, Beta muškaraca iscijeđenih od avanturizma i novca uspješnija u vladanju svojim subjektima, no moglo bi se reći i da time izaziva bunt. Tko zna? Uvijek nedostaje neka glavna figura (Betty Friedan? Heh) kojoj kroz ostvarenu zavjeru ide sva korist. Svakako mnogo pojedinaca ostvaruje financijsku korist, ali opet nitko naročito puno ili posebno centralizirano.
Ali niti jedna organizacija niti pojedinac, izuzev par izuzetno paranoičnih i klinički bolesnih osoba bez značajnog utjecaja, nema nikakav određeni plan što bi se trebalo dogoditi niti kako će to ostvariti. Zatim, ništa od tog djelovanja nije tajno, niti na bilo koji drugi način skriveno ili nedostupno. Treba napomenuti i da također nije ostvaren još jedan element teorije zavjere - svjesno laganje s nekim ciljem - što se reflektira u činjenici da većina pobornika modernog feminizma iskreno vjeruje u svoje parole. Osim toga, ne postoji niti jedan kritičan događaj među svim ovim promjenama koji bi imao utjecaj dovoljan za prozivanje zavjerom. Stoga trenutno stanje seksualnog tržišta moram proglasiti logičnim ali nenamjernim spletom kompliciranih slučajnih okolnosti.
Zanimljivo je, ipak, da teorije zavjere nisu nužno loša pojava. Iako s jedne strane upućuju na paranoju i nestabilnost, predstavljaju i obrambeni mehanizam od istih, a kojim donose stabilnu, pravednu mentalnu strukturu u svijet bez logike i brige za bilo koju pojedinačnu egzistenciju. Smišljajući kabale, ćelije, masone, organizacije iz sjene i slično, ljudi se tako smiruju i uvjeravaju u suprotnost slike s početka posta - da postoji velika laž, da postoji sustav, te da je njihova sudbina dovoljno važna da netko u svemiru brine o njoj.