nikada nisam mogla pomisliti
da će doći dan
kada se duša odvaja od tijela
i ostaju samo granice postojanja
putem nebeskog svoda
i zvjezdanim stazama
kada me povede pružena ruka
mjesečev sjaj i usamljenost
će me pratiti
ti ćeš mi nedostajati
i nikada nećeš moći doznati
što su moje misli snivale
jer vremenom se uvijek
daleko i brzo putuje
suzama sam snove zamolila
da me od tebe ne puste
jer moja ljubav je toplija i jača od sunca
a mekša od uzdaha
tebi namijenjena, u tebi živjela
ni svjetlost zvijezda nije joj usporedba
i nikada neće postojati
nešto jače od moje ljubavi
jedini si
na čijim ramenima sam zaplakala
čije sam suze vidjela
otkucaje svojih zadnjih trenutaka
vješto sakrivala
i željela
da se probudim jutrom iz sna
i shvatim
da sve se promijenilo
zatražit ću te oprost
jer put vječnosti moram krenuti
što ćeš moje poljupce propustiti
i pitati
kakve snove sada snivati
kakav život živjeti
vrijeme gubiti
a dani će žalosno progovoriti
i tada ću ti nedostajati
kada se moji završe putovi