Uvodna napomena: kad smo već krenuli s temom seksa, ajmo i dalje u revijalnom tonu. Možda mi to priskrbi kojeg čitatelja više, hehehe.
Nego.
Znate ono kad vam frendovi kažu da morate obavezno pogledat neki film. Vi ga skinete, ali ga zbog obaveza ne stignete pogledati i potpuno zaboravite na njega. Prođe godina gospodnja, možda i dvije. Jednog popodneva krenete malo očistiti hard disk. Pronađete barem desetak filmova za koje nemate više pojma što su, zašto su tu ni tko vam ih je preporučio, pa pustite od svakog prvih 5-10 minuta da vidite hoćete li mu dati šansu ili ga po kratkom postupku otpremiti na vječna lovišta. E sad, u jednom od tih filmova prvih 5-10 minuta izgleda ovako:
zgodni tužni mladić suznih očiju sjedi u kadi i snima svoj penis (krupni kadar penisa), a onda izađe iz kade i u impresivnoj yoga pozi pokuša izvest felacio sam na sebi;
par se ševi u svim mogućim Kama Sutra pozama, a seks je evidentno pravi;
neki mladi ljigavac maltretira prostitutku dominu pitanjima tipa: 'Planiraš li jednog dana imati djecu?' i 'Kad se fotkaš pokraj Ground Zero, da li se smiješiš?'.
Jedina moguća reakcija na ovo je to moram pogledat još večeras, jer je sasvim očito da će to biti ili najgore smeće koji su vam oči vidjele ili pak nešto stvarno svježe i zanimljivo što se na platnu ne viđa često.
Srećom, 'Shortbus' je definitivno ova druga opcija.
U kvazi-seksualiziranom svijetu kakav je naš (MTV, Big Brother, blablabla, guzice, cice), seks i seksualnost se skoro nikada ne pokazuju u nekakvoj pravoj ljudskoj dimenziji. A ako se i pokažu, malo tko to zna napraviti kako spada. 'Shortbus' kroz likove koji su, kako se lijepo kaže na jednom mjestu u filmu, gifted and challenged, pokazuje koliko seksualnost može biti složena i višedimenzionalna, koliko se kroz nju čovjek može emocionalno razvijati, koliko je u životu važna i koliko su svi ljudi istovremeno jadni i preslatki u tom svom izučavanju iste, vlastite i tuđe. Kako se nešto što na prvi pogled djeluje sebično može pokazati zapravo krajnje nesebičnim. Kako se nešto što na prvi pogled djeluje savršeno sređeno može pokazati potpunim kaosom. Kako se nešto što na prvi pogled djeluje smiješno može pokazati kao… shvatili ste.
U filmu koji se cijeli vrti oko seksa (samo na brzinu: protagonisti su depresivni gej koji je nagovorio svog partnera da počnu prakticirati threesome, depresivna prostitutka koja želi postati umjetnica i bračna savjetnica koja nikada nije doživjela orgazam), mora naravno biti i puno seksa. Da, seks u filmu je pravi i eksplicitan, čime se postiže i održava vjerodostojnost. Jel i vas, recimo, u 'Seksu i gradu' bar jednom snervalo što koke cijelo božje vrijeme tandrču o orgazmima, kunilingusima, penisima, vaginama, vibratorima i ne znam čemu sve ne, a onda kad treba actually prikazati seks na ekranu, svi su čedno zamotani u plahte? I ne, film nema nikakve veze s pornografijom, jer pornografija ima sasvim drugačije metode i ciljeve (a bogme i osvjetljenje), čemu u prilog govori činjenica da je prošao bez ikakve velike dreke i cenzure čak i u samoj kolijevci puritanizma, Sjedinjenim Državama. Netko je na imdb-u lijepo napisao da su scene seksa u filmu kao glazbeni brojevi u dobrom mjuziklu: u lošem mjuziklu su sami sebi svrha i usporavaju radnju, dok u dobrom mjuziklu upravo oni čine radnju. Ovdje su jednostavno lijepe, emotivno nabijene i zabavne, i ako mi ne vjerujete, uzmite u obzir da je redatelju uspjelo ono što valjda ne bi nijednom živom stvoru na Zemlji: učiniti gay threesome u kojemu na kraju svi pjevaju 'Star-spangled banner' urnebesnom, genijalno odglumljenom i simpatičnom scenom koja niti sekunde ne djeluje kao jeftina provokacija.
A redatelj filma, kad smo već kod njega, isti je tip koji je režirao također odlični 'Hedwig and the Angry Inch', po imenu John Cameron Mitchell. 'Hedwig nad the Angry Inch' urnebesni je camp mjuzikl, mockumentary, ne znam ni ja što, o dečecu iz Istočnog Berlina koji želi biti žena, uda se za policajca, odseli u Ameriku, operacijom promijeni spol, ali mu ostane, kvragu, jedan inč. Onda postane glazbenica, ludo se zaljubi u mladog kretena koji ju prevari, pokrade joj pjesme i snimi visokotiražni album, dok ona za njim pati i o tome pjevuši... ali o tome neki drugi put. Je li vam ikada nakon gledanja nekog filma došlo da zagrlite režisera, baš onako, prijateljski i zahvalno? E onda znate što vam je činiti.
Post je objavljen 04.09.2012. u 15:36 sati.