Marketing
BBM - “Around Next Dream” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 11 09 u 19:10 uri
Iako oformljeni 1994 godine, odmah su se nametnuli kao logicni nastavak legendarne kult grupe Cream.
Kritika ih je odusevljeno prihvatila, dajuci im nadimak "Cream II", publika je punila dvorane do posljednjeg mjesta.
Izdali su samo jedan album, i to studijski, kojeg cemo u cjelosti poslusati.
I pored nevjerovatnih nastupa, nikada nisu izdali zivi album.
Budite s nama u utorak, malo iza sedan uri na valovima Gradskog Radija Trogir, poslusajte emisiju Music LP-Underground i saznajte zasto su i pored svekolike podrske izdali samo jedan album, zasto su i pored punih dvorana napustili pozornicu i na kraju, saznajte ko su u stvari bili Bruce, Baker & Moore.
Bruce, Baker, Moore, je bilo ime banda koji je prohujao rock scenom poput meteora.
Gorija velikim sjajem i brzo se ugasija, ostavivsi iza sebe trag koji i danas svjetli nesmanjenom jacinom.
Sve je zapocelo 1993 godine kad je na koncertu, u cast pedesetog rodjendana Jack Brucea, Ginger Baker sjeo za bubnjevima.
Bilo je to nesvakidanje i neocekivano, nakon vise od dvadeset godina, ritam sekcija Creama zajedno.
Na koncertu im se izmedju ostalih, pridruzija i Garry Moore.
Za vrime nastupa poletile su pozitivne vibracije, na pozornici se dogodilo ono nesto, magija, i trio je odlucija nastaviti.
BBM se rodija.
Za svog kratkog postojanja, band izdaje samo jedan album “Around The Next Dream”, kojeg izdaje Virgin 1994 godine.
Po izlasku odmah dolazi na top liste i penje se do pristojnog 9. mista.
Ali na listama se kratko zadrzava, samo cetiri sedmice.
Singlica skinuta sa albuma "Where In The World", dolazi do 57. mista Engleske liste singlova.
I da podcrtamo, vecinu tema je napisao Gary Moore, dakako uz saradnju Brucea i Bakera.
BBM kao band se moze promatrat iz nekoliko kuteva.
Sama cinjenica da je u bandu dvije trecine kultne grupe Cream, dovoljno govori.
Sa druge strane, pridruzujuci Moorea, pravi se odmak od studijskih snimaka Creamovaca, i to prema bluesu, iako su i Cream imali debelo uporiste u bluesu, ali su ga koristili kao polazisnu tocku.
Na kraju balade, ma kako god promatrali ovaj band, dobili smo jedan dobar album, i nevjerovatne nastupe uzivo.
Nazalost, neznan dali uopce postoji koja stvarno dobra snimka zivog nastupa, u kojoj su sva trojica na visini glasa koji ih prati.
Bilo kako bilo, imamo to sta imamo, album “Around The Next Dream”, i to je to.
Album otvara “Waiting in the Wings".
Prvo pa musko.
Na prvi balun.
Jedan od vrhunaca albuma, hitoidna tema koja je komodno mogla doci na singlicu i zasigurno bi se popela veoma visoko.
Mozda jedan od razloga zasto tomu nije tako je i to da “Waiting in the Wings", svojom konstrukcijom neminovno namece poredbu sa grupom Cream i njihovom temom “White Room”.
No, opet sa druge strane, ka sta smo rekli, prisustvo dvije trecine Creamovaca, neminovno namce tu poredbu. Na srecu po ovaj album, material na njemu je dovljno jak da ova poredba ostane na onoj pozitivnoj strani.
Od prvih taktova jasno je da je glas Jack Brucea kao vino, sta stariji to bolji.
Izrazajan, Bruceovski mutan, a Ginger Baker ga prati u stopu.
Neponovljivim stilom, kojeg se prepoznaje sa 1000 kilometri i u tri ujutro, Baker plovi kompozicijom u svom velikom stilu, jednostavnom, cistom, jezgrovitom i nadasve, nenadjebivo mastovitom.
Gary Moore nam nagovjestava mozda najfiniji rad na gitari do tada.
Album nastavlja “City of Gold”, jos jedna tema koja bi se komodno mogla naci na bilo kojem albumu grupe Cream.
Savrsena podloga za improvizaciju u zivim izvedbama. Gary ipak ne zvuci kao Clapton, niti mu je to bila namjera.
I zato dobivamo nesto posebno.
Bas zahvaljujuci Mooreovoj gitari, imamo inkarnaciju Creama, sasvim drugaciju i usudija bi se reci, nista bolju ili losiju od orginalne.
Sorry Eric, ali i Gary ima svog konja za utrku!
“Where in the World” nastavlja album koji tece svojim tokom, prirodno, lako, logicki.
Tema izdana na singlici, postaje osrednji hit, ali to i nije bitno u nasem kontekstu, jer sama grupa nije “hitoidna”.
Tema napravljena vise u maniri Procol Haruma nego Creama, aranzamnski odstupa od glavne ideje albuma, ali ga niposto ne negira niti umanjuje opci utisak.
Slusajuci je, ipak se ne mogu oteti dojmu, da je recimo Phil Spector upleja prste u produkciju ove teme, da bi bila velik internacjonalni hit.
Ovako, lipa tema, na dobrom albumu.
”Can’t Fool the Blues” ne moze omanit. Niti odakle dolazi, ni ko je autor.
Cisto autorsko djelo Gary Morrea.
To je vrime kad je vokal Gary Moora evoluira do one blues hrapavosti, toliko svojstvene obojenim izvodjacima.
Gitarske dionice u ovoj temi su posebna storija.
Poslusajte, tesko cete cak i Moorea cuti u mastovitijoj varijanti.
"High Cost of Loving" nekako logicki naljeze na ”Can’t Fool the Blues”.
Duboko uronjena u blues, sa rijetkim dodacima rock elemenata, tema oslikava BBM ono sta recimo Cream nikad nisu ni pokusali – biti dobar blues band.
"Glory Days", mozda najtanja tema na albumu, uvodi nas u osmomomintnu "Why Does Love (Have to Go Wrong?)", koja je ujedno po mom misljenju najveci peak albuma.
Napravljana u najboljoj maniri rock derivata bluesa, tema ujedno za sva vremena postavlja BBM na svoje mjesto u povjesti moderne muzike.
Ritam sekcija, kao iz najboljih Cream dana, daje Mooreu gorivo za prekrasne solaze na gitari. Cila atmosfera teme je ovijena mistikom trojca, u tom trenutku, najveceg na sceni i oko nje. Mistikom koja se zove, orkestar od tri clana koji zvuci kao filharmonija.
Bez iti jedne slabe note, bez loseg prelaza, bez rupe u kompoziciji, savrseno logicki tok teme, BBM se nalazi na svom terenu i na mjestu koje mu pripada.
A to je na muzickom olimpu!
"Naked Flame" jos jedna Mooreova balada.
Kad to prihvatimo sa one najpozitinije strane, onda se na nju vise ne trose rijeci.
Album zatvaraju dvije teme, "I Wonder Why (Are You So Mean to Me?)" i "Wrong Side of Town".
Prva dakako, uronjena u blues, a druga, ajmo je nazvati “closer”, komorne klubske atmosfere, ne ostavlja dvojbe da, nastavka nema.
Slucajno ili namjerno, oprostaj od ovog albuma je ujedno bija i oprostaj od BBM.
I da ne duljimo vise, sljedi album “Around The Next Dream”, grupe Bruce, Baker, Moore.
Nedugo nakon izdavanja albuma, i uspona istoga po top listama (dosa je na 9. Misto Engleske liste albuma), grupa krece na turneju.
Sa tako jakim materijalom nije bilo tesko odraditi uspjesne koncerte.
Pogotovo kad se zna pozadina sve trojice.
Nazalost, stari anemozitet izmedju Brucea i Bakera ponovo dolazi na povrsinu, i za vrime jednog koncerta, u Marquee klubu, Mooreu puca film.
Usred koncerta napusta pozornicu.
Dakako bija je to kraj, kraj kojeg niko nije tija, ali za koji su svi znali da je neminovan.
Jer i sama cinjenica da Bruce i Baker sviraju zajedno nakon 20 i kusur godina, bila je ravna cudu.
I sta na kraju reci o ovom albumu i grupi. Sama imena dovljno govore sama za sebe.
Ali isto tako, bilo je i te kako primjera da te supergrupe nisu ni izbliza davale ono sta se od njih ocekivalo.
Kombinacija ritam sekcije Creama i Gary Moorea se pokazala kao dobitna kombinacija.
Steta sta nije mogla potrajat, jer zajedno su imali i te kako sta reci. Ovako, ostavili su iza sebe jedan album, bolje receno “low profile” projekt, za kojeg kao da su tili da bude samo njihov i za odabrane.
Ne virujen da samo odabrani mogu uzivati u ovoj muzici, ali ono sta virujen je da ovu muziku voli i slusa svako ko ima dusu i senzibilitet uronjen u kreativno stvaralastvo kraja sezdesetih i sedamdesetih godina.
Jer priznali to ili ne, svirati ovu muziku sredinom devedestih, kad je diskografska industrija u potpunosti ovladala ukusima masa, znaci samo jedno – samo veliki si to mogu priustiti.
Za sam kraj necmo po obicaju pustati nikavu temu, jer ovaj album kojeg smo odslusali veceras zivi svojim, odvojenim zivotom, bez nekih dodirnih tocaka sa djelovanjem ovog trojca nakon raspada.
Recimo samo to da je Jack Bruce nastavio sa svojom solo karijerom, suradjujuci sa bezbrojnim umjetnicima, pa cak je i zakopao ratnu sjekiru i jednom prilikom ozivio Cream, zajedno sa Gingerom Bakerom, doduse, samo za jedan koncert, kojom prilikom je na gitari bija Peter Frampton.
Cak i u sedamdesetim godinama zivota, Bruce ne posustaje sa koncertima i snimanjima. Nakon pobjede nad rakom jetre, za kratko se povlaci sa scene, da bi se vratija u velikom stilu sa “Sunshine Of Your Love”.
Ukratko, Jack Bruce je zivi dokaz da je rock’n’roll nacin zivota, pa cak i sam zivot.
Ginger Baker isto tako nastavlja sa radom,ali na intimnim projektima, za svoju dusu.
Neke cak i ne publicira.
Seli se u Juznu Afriku i tu zivi svoj mirni rockerki zivot penzionera.
Ajmo iskoristit ovu priliku i iznjeti jos jednu cinjenicu.
Interesantan je odnos Gingera Bakera i Jack Brucea.
Proveli su skoro cili zivot zajedno, kako svirajuci, tako gibajuci se u istim krugovima.
U stvari, postali su ovisni jedno o drugom kao blizanci, jer niko jednostavno nije moga bolje citati misli Brucea dok je svira, od Gingera, niti je iko moga bolje od Brucea svatit Gingerovo sviranje bubnjeva kao i tajming njegovih breakova, a kadikad i nekontroliranih izleta.
Ne podnosivsi jedno drugo niti milimetra vise nego je to bilo neophodno, rastajali su se cili zivot u svadjama, pa cak i fizickim obracunima, da bi se nakon par miseci ili godina ponovo nasli i svirali.
U tom kontekstu evo i izjave Jack Brucea koja manje vise sve kaze.
Pokusat cu biti sta blizi smislu, tako da ce prevod biti malo slobodniji:
“Ginger i ja smo uvjek na rubu. Bili i ostali. Danas sretno koegsistiramo na razlicitim kontinetima. (Bruce zivi u Engleskoj, Baker u Juznoj Africi)…..ipak sam ga zamolija da se preseli. Malo je previse blizu.”
Gary Moore pak nastavlja plodnu karijeru. Izdaje redovno izvaredne albume, seta od bluesa do rocka i nazad, svira velicanstvene koncerte i nazalost 2011 godine umire od srcanog udara. Doduse, maligani su dobrano tome pomogli, prilikom obdukcije nadjeno je nesto krvi u alkoholu.
Bruce, Baker, Moore su jednostavno morali postojati. Jos od kasnih sezdesetih se pojavila rupa u lepezi stilova nastalih na temelju bluesa.
Govoriti da je to bila rupetina, je totalno deplasirano, jer ne zaboravimo govorimo o razdoblju kad je svaka ulica na svitu imala svoj band, svoje idole, kojima su pak vrata diskografskih kuca u vecnini slucajeva, bila sirom otvorena.
Stoga, ta nepregledna masa sastava, svaki sa pokusajem kreiranja vlastitog stila, je sigurno popunila sve moguce i nemoguce rupetine u izricaju na ondasnjoj sceni. Profiliranje stilova je doslo dotle da su se one minimalne razlike, kadikad pokazale kao presudne za uspjeh banda ili pojedinca.
Dakle, kad to znamo, onda mislim da je prijasnja teza jasnija.
I onda se namece pitanje, di smjestit BBM, kad je tomu tako?
U principu, za poznavaoce muzike tog doba, zadatak i nije tezak.
Vecina bi ih oznacila kao blues verziju Creama, sta je mozda najblize, ali opet, ne i najtocnije.
Konacnu ocjenu cu ostaviti vremenu, ako se moze tako reci, jer proslo je skoro 20 godina od ovog izdanja, i koliko vidim, dobro drzi vodu po svim savovima i lako odoljeva zubu vremena.
Treba li ista vise reci kad govorimo o vrijednosti nekog umjetnickog djela?
Eto !
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:
BBM - Naked Flame
BBM - Can't Fool the Blues
BBM - Waiting in the Wings
BBM - City of Gold
BBM - Wrong Side of Town
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming
A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground
Feta
Post je objavljen 04.09.2012. u 20:00 sati.