Pregled posta

Na prvi pogled možda iznenađuje što se Ry Cooder otisnuo u spisateljske vode, jer je slavu i ugled stekao ponajprije muzičkim a ne pjesničkim umijećem, no "drugi pogled", na sadržaj između korica, kazuje da je bio itekako u pravu! Prisjetimo li se njegovih izvanrednih etnomuzikoloških pothvata (spomenimo ovdje tek najglasovitiji Buena Vista Social Club), petnaestak vrsnih samostalnih albuma, kao i perfekcionističke glazbene podloge za dvadesetak filmova, svi nam oni otkrivaju znatiželju i posvećenost rasnoga glazbenika-istraživača. Iz svakoga odsviranog tona, iz svake teme ili pjesme izbija strast, sve odaje upućenost i virtuoznost glazbenika koji traga, svira i snima za svoje zadovoljstvo, na radost nemalog broja pristaša.
Sličan pristup Cooder ima i u svojim "dokumentarno" slikovitim pričama, u kojima dominiraju živopisni mali ljudi s ulice: krojač odjeće za mafijaše, skupljač ploča na 78 okretaja, otpušteni vozač tramvaja, popisivač za telefonski imenik, klupski muzičari, a tu su i neizbježne lake žene, sitni muljatori... Posebnu draž imaju priče u koje je autor ubacio svoje jazz i blues heroje, kao što su Charlie Parker, T-Bone Walker ili John Lee Hooker; tako potonji u antologijskoj sceni za šankom, od koje će svakog ljubitelja bluesa proći trnci, od konobara naručuje "One scotch, one bourbon and one beer"!
Unatoč noirovskog ozračja svojih priča, Ryland Peter "Ry" Cooder je ipak optimist: on voli svoje antijunake, voli staromodno "doba jazza i bluesa", kao i "anđeoski" rodni grad, gdje ih je smjestio, pa jednu od priča ovako zaključuje: "Los Angeles je bio Zemlja vedrijeg dana, nešto dobro jednostavno je moralo iskrsnuti."